Parafrazirat ću na početku svima nama poznatu rečenicu koja ide, otprilike, ovako: za prisustvo tolikog ”zla” u svijetu nisu krivi oni koji ga čine, već oni koji su ga svjesni, no ipak na njega ne reagiraju.
Bosna i Hercegovina se nalazi pred vratima još jednih Općih izbora. Ostalo je manje od sedam dana. Dana u kojima je prijeko potrebno razdrmati i rastresti učmalost sredine u kojoj živimo kako bi se nove ideje i nove nade uspjele uvući malo dublje u pore zatvorenog i konzervativnog društva kakvo je ovo naše, bosanskohercegovačko. Zvuči isuviše apstraktno, nedosezivo, možda čak utopijski? Zar je sva mudrost u tome? Blagi ”potres” koji bi uzburkao duhove, jedna šansa za neke nove ideje i već plovimo u drugom pravcu, a ono ogromno brdo problema, koje se počelo urušavati na nas koji smo ga izgradili, nestaje? Kažu da je navika opasna stvar. Tako se lahko stječe. Tako je teško osloboditi je se. Mi smo narod koji je navikao na zlo. Mi smo narod koji je navikao na podaništvo. Mi smo narod koji je navikao na ispraznu kuknjavu bez konkretne akcije. Mi smo narod koji je izgubio vjeru, a tamo gdje nema vjere u bolje sutra, svi putevi vode u prazno.
Zvanična predizborna kampanja traje već više od tri sedmice. Grad je ”okićen” plakatima sa kojih se smiješe lica nama dobro poznata. Ta lica iz godine u godinu serviraju istu dobro znanu priču izgrađenu na zlatnim obećanjima sa kojih mjesec dana po okončanju izbornog procesa spada pozlata. Koliko je ovo društvo, nakon više od dvadest dugih i teških godina, sazrelo? Jesmo li konačno spremni prepoznati prave vrijednosti i stati ukraj vlastodršcima koje hiljadučetristošezdeset dana pljujemo, da bismo im onog hiljadučetristošezdesetprvog ponovo poklonili glas, onaj jedini koji imamo? Bosna i Hercegovina je zemlja paradoksa. Bosanskohercegovački narod je narod koji je sposoban konstantno živjeti i gušiti se u nezadovoljstvu koje mu serviraju oni sa državnog vrha, a onda, onog oktobarskog dana kada su vrata promjene otvorena, zaokružiti ponovo ista imena. Sve za šaku novca. Za pregršt osnovnih životnih namirnica. Ili još jeftinije – za prazno obećanje. Dok pišem ove redove, odlučujem čvrsto vjerovati da će ove godine sedmi oktobar osvanuti kao dan u kojem za našu zemlju i narod počinje jedna nova era.
Mjesecima unazad svjedoci smo žestoke verbalne, ali i fizičke borbe ljudi koji su u ratnim godinama ‘92-‘95. svojim životom branili zemlju koja im danas uskraćuje osnovna prava. Nisu li poderani šatori koji nas dočekuju gotovo na samom ulazu u Sarajevo sramota za ovu državu i one koji je vode? Kome na čast služe kletve onih koji ljeto i zimu provode na otvorenom dižući glas za svoja prava jer im drugog izbora nisu ni dali? Koliko smo istrajni u pozivanju na red onih koji se usuđuju na iste te ljude podići pendrek i počastiti ih najgnusnijim uvredama?
Već više od dvije godine hrabri roditelji nesretno stradalih djevojaka i mladića tragaju za istinom i pravdom koja im uporno izmiče. Hiljade građana je spremno izaći na proteste i po nekoliko puta godišnje u znak bezrezervne podrške. Da li će te iste hiljade građana i ove godine biti do te mjere licemjerne pa glasati za one zbog kojih se zločinci i ubojice slobodno šetaju ”sigurnim” Sarajevom, dok se mladi životi gase? U državi u kojoj djeca umiru jer mi lijekova nemamo. U državi u kojoj se na pregled čeka mjesecima jer mi opreme nemamo. Tamo gdje obrazovani mladi ljudi samo čekaju priliku za odlazak jer je za radno mjesto potrebno puno više od znanja i diplome.
Ono što ulijeva nadu jesu mladi naraštaji koji se ove godine nalaze na listama ponuđenih kandidata. Preskočit ću imenovanje, ali ću svakako istaći kvalitete onih koji bh.građanima nude mnoštvo novih mogućnosti. Radi se o obrazovanim mladima ljudima. Ljudima koji su znanje i titule stekli na univerzitetima širom Evrope i Amerike. Svjetski, a naše – rekli bismo. Njihovi kvaliteti nisu ono nad čim visi znak pitanja, ali vas pitam: šta je ono što nas tjera da ove ljude dočekujemo s nepovjerenjem? Da njihove političke kampanje i ideje tretiramo s omalovažavanjem? To je ona vjera koju bosanskohercegovački narod više nema. To je ona vjera koju moramo iznova stvoriti i graditi.
Zapitajmo se koliko gubimo ukoliko njihova obećanja iznevjere. Koliko dobijamo ukoliko nam doista otvore neke nove puteve? Koliko je smisla u iščekivanju promjene ako svake četiri godine pravimo iste izbore? Ovo su pitanja na koja svi potajno znamo odgovore, ali se plašimo, nakon toliko vremena, izaći iz poznate sigurne zone.
Neophodno je, za kraj, spomenuti i one koji će ovog sedmog oktobra ostati neutralni. Sve one koji će pognuti glave sa stavom da jedan glas ne mijenja ništa. One koji će prešutno stati na stranu onih koji su Bosnu i Hercegovinu doveli do ruba.
Izađi i (iz)bori se! Za narod! Za novu Bosnu i Hercegovinu! Za naljepšu zemlju u najružnijoj državi na svijetu!
(Tekst koji je osvojio 2. mjesto na našem konkursu s temom “Izađi i (iz)bori se”)
