Peta izložba radova članova Udruženja likovnih umjetnika Prijedor (ULUP), otvorena 1. avgusta u Muzeju Kozare u Prijedoru, u okviru ovdašnjeg Kulturnog ljeta, bila je dobar povod da s nekima od njih razgovaramo o položaju likovnih umjetnika u ovom gradu, ali i u društvu, kao i o tome zašto i kako je umjetnost izgubila svoje nekadašnje mjesto na globalnom nivou.
Otvarajući izložbu, Marijan Munjiza je rekao da je ona mjesto na kojem članovi ovog udruženja pokazuju šta i kako rade i koliko energije ulažu u to, ne očekujući pritom nikakvu satisfakciju, izuzev pažnju svojih sugrađana.
„To su jednostavno ljudi iz ovog grada koje zbližava zajednička strast prema umjetnosti, a ova različitost pristupa, tehnika, poetike i, naravno, različitost u kvalitetu i stvaralačkim dometima daje jedinstvenu priliku našoj likovnoj publici da se uvjeri u raznovrsnost umjetničkih praksi i postupaka i raznolikost djela nastalih iz tih praksi i postupaka. To može biti samo bogatstvo“, istakao je Munjiza.
Slikar Dragan Topić rekao je da je zadovoljan što se izložba u kontinuitetu održava, ali je naglasio da je razočaran slabijim odzivom mladih umjetnika.
„Bilo je logično za očekivati da će više mladih umjetnika sa svojim radovima učestvovati u njoj, ali, nažalost, to se nije dogodilo. Izložba je postala tradicionalna i ostavila je neke fine tragove, a u budućem vremenu sve zavisi od nas hoćemo li uspjeti te mlade ljude animirati i prikloniti ih Udruženju. Zbog svog koncepta i pristupa realizaciji likovnog djela u toj raznovrsnosti možda i jest njeno bogatstvo“, kazao je Topić.
Naveo je da je veliko pitanje da li su se likovni umjetnici izborili za svoj status u ovom gradu, u kojem je godinama prisutna fraza da je Prijedor grad slikara, kada nijednom od njih do sada nije dodijeljen atelje za rad. On je otvoreno rekao i da je nezadovoljan konceptom Likovne kolonije „Sreten Stojanović“, ocijenivši da ona nije donijela ništa od onoga što se od nje očekivalo.
„Na nju dolaze izabrani umjetnici po pozivu i oni sa sobom donose gotove ili 80-90 odsto završene radove i ovdje ih završavaju, pa se ne mogu smatrati autentičnim. Dosadašnja praksa ih je demantovala da su se uhvatili u koštac da slikaju o Kozari i ambijentu u kojem žive Prijedorčani“, naglasio je Topić.
Komentarišući položaj kulture u ovom gradu, rekao je da politika ne prati uopšte ono što u ovoj sredini radi književnik, slikar, glumac ili bibliotekar koji su dio kulture. Prema njegovim riječima, treba imati više sluha da bi ti ljudi došli na pravu poziciju i pravo mjesto koje im pripada, a to je potrebno i u našem okruženju i u svijetu uopšte.
„Moji poznanici koji žive u inostranstvu mi pričaju da se sve više govori o vraćanju slikarstva lijepom, prepoznatom realizmu, što je ohrabrujuće, jer apstraktna umjetnost, instalacije i sve ostalo meni ne paše, ne leži mi i treba vidjeti da li se to cijeni u ovoj sredini“, navodi Topić.
Slikar naive Mesud Hodžić nije poput njega optimista i predviđa da će tradicionalni način slikanja u budućnosti iščeznuti.
„Bojim se da će umjetnost koja se rukom radi izgubiti primat nad savremenom koja se radi kompjuterski i uz pomoć nekih drugih aparata. Meni se čini da je klasično slikarstvo izgubilo primat. Gledao sam grafike i slike koje su urađene novim načinom i sve je to, kako bih rekao, umjetnost sračunata u milimetar. Boje nisu vidjele kista, već je to sve slikano novim načinom i ne vjerujem da će ono nadmašiti klasično slikarstvo“, istako je Hodžić.
Predsjednik ULUP-a Boris Eremić smatra da su likovni umjetnici zaista prednost ovog grada i da oni mogu mnogo ponuditi svojim sugrađanima.
„Prijedor ima tu kritičnu masu i ima neko energetsko podneblje koje možda ne daje rezultate u nekim drugim oblastima života, ali što se tiče likovne umjetnosti definitivno postoji neka zlatna nit što vezuje ljude. Postoji tradicija na kraju krajeva, od Todora Švrakića, Petra Popovića, Sretena Stojanovića pa sve do nas koji pokušavamo održati likovnu scenu“, kazao je Eremić.
On nema dileme da li je Prijedor grad slikara, ali da bi on to i stvarno postao mora se potruditi da slikari dobiju ateljee, da se onim slikarima koji su ga zadužili dostojanstveno oduži kroz imenovanje ulica u gradskoj jezgri, podizanjem spomenika i skulptura na javnim mjestima i da građani izgrade odnos pun poštovanja prema umjetnicima koji su svojim radom doprinijeli da se čuje za ovaj grad.
Na pitanje zašto je i kako umjetnost na globalnom nivou izgubila onu ulogu koju je ne tako davno imala i kojom je uticala na kreiranje ne samo kulturne scene već sveopšte kulture, rekao je da oštrica umjetnika nije više tako značajna.
„Umjetnici su negdje postali šrafovi u tom nekom točku konzumerizma, tog nekog neoliberalnog kapitalizma protiv kojeg su su se nekad najviše borili, a sada su postali dio te mašinerije. Nekad su umjetnici bili predvodnici umjetničke ideje, a danas to nije slučaj. Umjetnost je postala površna i dosadna. Kad je Markes napisao Sto godina samoće to je bio planetarni bum. Danas nema više te energije, nema te mašte. Danas se, nažalost, svijet pretvorio u jedan rijaliti krug gdje ljude interesuju nasilje, seks i pornografija. Intersuje ih ono što eksplicitno i odmah u istom trenu utiče na njihove moždane vijuge i čula“, kaže Eremić.
