Slavica Butinski, rođena Olenjik (1952-1993), Trnopolje

|

Kultura sjećanja

Mnogo zločina se dogodilo u proteklom ratu, gdje su većinom civilne žrtve stradale i to žene i djeca, a da se to najmanje pominje.

Zbog toga je Fondacija „Lara“ iz Bijeljine odlučila da u svojim tekstovima podsjeti sve nas ko su bile neke od tih žrtava.

Ovaj put ćemo napraviti podsjetnik o tome kako je stradala jedna od tih žrtava na području Trnopolja.

 

Slavica je bila seoska učiteljica. Ubijena je u noći između 5. i 6. marta 1993. godine u svojoj porodičnoj kući u Trnopolju, zajedno sa suprugom Pavlom I mlađom kćerkom Anom. Starija kćerka Vesna je izbjegla smrt iskočivši kroz prozor sobe u kojoj je spavala.

Ubica Dragoje Čavić je te kobne noći život oduzeo i dvojici policajaca stanice milicije u Trnopolju, Ranku Petkoviću i Drašku Stameniću. Suđeno mu je pred Vojnim sudom u Banjaluci.

Slavica, rođena Olenjik, je bila treće dijete majke Katarine i oca Stefana. Imala je četiri sestre, Josipu, Jovanu, Angelinu i Ljubicu i brata Petra koji je rođen 1960.

“Živjeli su u svojoj porodičnoj kući u Trnopolju sve do te tragične noći, između 5. i 6. marta 1993. godine, kada je ubica ušao u njihovu kuću i ispaznio okvir kalašnjikova na njima. U kuhinji na kauču su bili Slavica, Pavle i Ana. Prosuo im je mozak po plafonu, zidovima“, priča otac Stahnek dodajući da se Vesna spasila iskočivši kroz prozor sobe u kojoj je spavala.

Slavica, Ana i Pavle su sahranjeni na ukrajinskom groblju u Trnopolju. Sahranu, koju je obavio otac Stahnek, obezbjeđivao je vojnik sa puškom.

„Narod se plašio. Nisu se znali motivi ubistva. Pretpostavalja se da ih je Dragoje ubio zato što su bili svjedoci ubistva dvojice policajaca. Njihova kuća se nalazila odmah pored stanice u kojoj su ubijeni policajci. Vjerovatno su čuli pucnje, upalili svjetlo i to je bio povod da Dragoje dođe do njih“, kaže otac Stahnek dodajući da su to bila teška vremena.

„U Trnopolju se nalazio prihvatni centar ili logor, kako ga neki zovu, gdje su dovođeni ljudi iz okolnih mjesta. Možda je i to bio razlog ubistva. Jer su Butinski bili svjedoci šta se sve radi u prihvatnom centru. Ljudi su morali napuštati svoje kuće. Ko nije htio da ide, da napusti kuću, bivao je ubijen. Negdje u to vrijeme kada se čistio teren, stradala je i Nevenka Pečih. Iako je njen sin bio pripadnik Vojske RS, ubili su je. Možda zbog njenog jezika. Pitala je vojnike koji su bili u selu sa većinskim muslimanskim življem ‘šta su vam oni krivi’ i ubili su je“.

Ukrajinski sveštenik se prisjeća da se na sahrani porodice Butinski osjećao veliki strah među ljudima.

„Ljudi su se tresli od straha da bi odnekud po njima mogao osuti rafal, ali je na sahrani ipak bilo naroda. Došao je bio i otac Mladen. Nešto poslije, da zapale svijeću na Slavičnom grobu, došle su i njene kolegice, učiteljice“, kazao nam je otac Stahnek dodajući da se Slavice i njene porodice sjete njihovi sunarodnici koji, po ukrajinskim običajima, za sve mrtve pale svijeće i drže parastose na velike crkvene praznike.

Kćerka Vesna, koja je jedina preživjela i danas živi u Kanadi, svake druge godine dolazi u Trnopolje da zapali svijeću na groblju svojih roditelja i sestre.

Sveštenik se još prisjeća da je Pavle nešto prije ubistva došao do njega u crkvu i pitao ga da li bi on i njegova porodica mogli da se prebace u neke sigurnije krajeve. Da su slutili da bi im se moglo nešto loše desiti, svjedoči i Tatjana Medarević, rođena Harasemljuk, Slavičina nećakinja.[1]

„Slavica je bila žena mog ujaka, snaha od moje majke. Naše kuće, kuća mojih roditelja i Slavičina i Pavlova kuća su bile jedna pored druge. Mi smo bili upućeni jedni na druge. Ujutro se pila zajednička kafa, međusobno smo se pomagali. Bili smo nekako nerazdvojni. Dva objekta, ali jedna porodica. Baš dan ili dva prije ubistva, plan je bio da oni dođu do mene u Banjaluku. Ali nisu došli. Ubijeni su“, prisjeća se Tatjana koja je tek sada, 22 godina nakon ubistva Butinskih, smogla snage da priča o tom nemilom, tragičnom događaju.

„Slavica je bila komunikativna, društvena osoba. Bila je vesela, voljela se šaliti. Bila je dobra domaćica i brinula se o kćerkama. Možda se čak i prezaštitnički odnosila prema njima, ali pretpostavljam da je to bilo zbog toga što je ona kao vrlo mala ostala bez majke. Imala je dugu plavu kosu koju je kasnije ošišala. Imala je i krupne plave oči i duge, baš duge trepavice. Sjećam se, kad bi stavila maskaru, uvijek bi joj ostao crni trag malo ispod obrva, toliko je dugačke trepavice imala“, priča nam Tatjana dodajući da život nije mazio Slavicu i njenu porodicu i da su se dovijali da završe kuću i vrate kredit koji su digli da bi se skućili.

„A onda je u maju počeo rat. U Trnopolju je bio logor otvorenog tipa, ili sabirni centar, kako su ga zvali, u koje su dovodili muslimane i sve druge koji nisu bili Srbi. Ženu, djecu i starce su, preko Crvenog krsta, slali dalje. Vozom su odvoženi do Doboja i dalje u Federaciju, muškarci su ostajali u logoru. Neki su otišli u strane zemlje. Neki nikada nisu stigli do svojih odredišta. Neki prijatelji i komšije su otišli i o njima se ni danas ništa ne zna. Naše kuće su bile tik do sabirnog centra i kako je to bio logor otvorenog tipa zarobljenici su se mogli slobodno šetati, ali nisu smjeli ići predaleko. Bilo im je rečeno da mogu hodati po selu, ali da im niko ne može garantovati bezbjednost. Mnogi od tih ljudi koji su bili dovedeni u sabirni centar su bili u našim kućama. Tu su spavali, uzimali hranu, prali se. Mi smo imali bašte i ljudi su dolazili po hranu“, prisjeća se Tatjana.

U septembru škola nije počela sa radom, jer je služila kao sabirni centar.

Učiteljica Slavica je dobila drugi posao, u školi u Petrovom Gaju.

„Kada je ujna počela raditi u drugoj školi u Petrovom Gaju govorila je da joj neki prijete. Pominjala je roditelja jednog učenika koji joj je rekao: „Nećete vi dočekati proljeće. Vas treba pobiti“. I ujaka su upozoravali da se čuva, jer bi mogli biti eleminisani“,kazuje Tatjana dodajući da su njena majka i sestra u decembru 1992. godine uspjele napustiti Trnopolje i otići u Austriju, gdje je tada bio sabirni centar za odlazak u druge zemlje. Butinski su ostali, jer nisu imali pasoše.

„A što se tiče Dragoja, njihovog ubice, želim dvije stvari reći o njemu. On je prije rata bio učenik moje mame, koja je kao i Slavica, bila učiteljica. A mala Ana, koju je ubio, išla je u razred sa kćerkom njegovog brata. Ne vjerujem da je završio srednju školu. Viđala sam ga sa grupom seoskih mladića koji su ulijevali strah u kosti. Napijali su se. Kad se napiju, počnu tuče i lupanje po kafani. Jednom je Dragoje došao sav krvav do mog tate i on ga je odvezao u hitnu u Kozarac. Znao je našu porodicu u dušu. Ja sam ga se bojala. Iako mi nikad ništa loše niije rekao, govorila sam sebi ‘ne daj Bože da ga sretnem u noći’“, govori Tatjana dodajući da je lokalnu gostionicu koju je Dragoje redovno posjećivao držao tada Sakib Garibović.

„Sakib je bio naš izuzetan prijatelj. Školovao se u Zagrebu, nakon čega se vratio u Trnopolje i kupio kafanu. Znao je izbaciti Dragoja iz kafane kad ovaj previse popije. I Sakib je bio u sabirnom centru. Dragoje je dolazio tamo da ga traži. Sakib se sakrivao“, kazuje Tatjana dodajući da su svi bili ustrašeni.

„Ja sam se dugo bojala. Poslije ubistva porodice Butinski bila sam dugo, dugo psihički nestabilna. Osjećala sam ogroman strah. Sad je to malo zaliječeno“.

„Ujak Pavle je na početku rata bio u Teritorijalnoj odbrani, ali su ga skinuli sa mjesta rezervnog policajca, jer je bio Ukrajinac. Čim je došla srpska vojska, njega su isključili. A Dragoje, on je tražio svoje neprijatelje iz mira. Sjećam se jednog događaja. Dragoje je bio sa nekim čovjekom u našem dvorištu. Ujak ga je pitao kuda je krenuo, a on mu je odgovorio da se to njega ne tiče. Ujak mu je onda rekao da izađe iz njegovog dvorišta. Mislim da je strahovao da bi Dragoje mogao ubiti tog čovjeka u njegovom dvorištu, naočigled žene i djece. Mislim da je to bila jedina stvar zbog koje je Dragoje mogao biti ljut na ujaka“.

„Dragoje je na suđenju rekao, a ja mu djelimično vjerujem, da mu je bio pao mrak na oči. Ispalio je rafal na ove jadnike, policajce za koje imam samo riječi dobrote i hvale. Stvarno su bili ljudi na mjestu. Pretpostavljam da je policajce ubio zbog ljubomore, zavisti. Oni su bili tu kod svojih kuća, u toplom, dok je on hodao po ratištima, daleko od kuće. Ali zašto se vratio do ujaka?! Zašto mu je on otvorio vrata?! Vjerovatno nije mogao da pretpostavi da bi on to mogao njima uraditi.

Ali zašto se nije opirao?! Ne mogu da shvatim. Vjerovatno je ujak čuo rafale i htio otići da vidi šta se dešava“, priča Tatjana dodajući da bi razlog ubistva, možda, mogao biti i taj što je u ujakovoj kući bilo struje.„Da bi policijska stanica mogla da radi, od obližnje željezničke stanice bili su sproveli jedan vod, struju do stanice. Iz dobre namjere, policijaci su sproveli žicu do ujaka, tako da je i on imao struju. Upozorili su ga samo da uvijek drži roletne spuštene da drugi ne vide da su mu dali struju. Ali ujak nije bio takav. Nisu mogli da šute da imaju struju. Svima su je davali. Ljudi su kod njih dolazili da napune akumulatore. Dragoje je to sigurno znao. Možda je te noći vidio svjetlo u ujakovoj kući. Ne znam“, govori Tatjana dodajući da je odmah nakon što su joj javili o ubistvu došla u Trnopolje.

„Vesna je poslije ubistva sestre, majke i oca odbijala da o tome razgovora. Nije mogla mirno sjediti, histerično se smijala. Poslije, kada je otišla u Zagreb posjećivala je psihijatra. Ni danas, poslije toliko godina, nije dobro. Ima svoju porodicu, ali odbija da ima djecu. Ipak, mislim da je jako hrabra. Ona nema straha od Dragoja. Dolazi često u Trnopolje. Obiđe rođake i grob svojih roditelja i sestre.

Vesna nije dobila nikakvu nadoknadu ili odštetu ni od koga“, kazuje Tatjana dodajući: „Ja Dragoju želim smrt. Napišite to slobodno. Sanjala sam kako sam nekako ušla u zatvor i otrovala mu hranu. On je ubio tri osobe koje nikada nikog nisu uvrijedile, a on i dalje živi. Pomišljam o njegovoj smrti“.

„I moja majka je sve to loše podnijela. Nikako. To je bio šok. Stariji brat je poslije toga obolio. Psihički smo svi oslabili. Nikad se ne možeš oporaviti“.

Na pitanje da li se iko danas sjeća Slavice Butinski i obilježava njihovo stradanje, Tatjana je odgovorila: „Mislim da ih se sjećaju ljudi koji su tu dolazili, ostavljali svoje stvari misleći da će se uskoro vratiti svojim kućama. Oni ih se sjećaju. A mi i danas obilježavamo Anin rodjendan. Sjećamo se koliko bi godina imala da je ostala živa. Vesni to puno znači“.

Ubici porodice Butinski Dragoju Čaviću suđeno je pred Vojnim sudom u Banjaluci.

“Krivičnim zakonom Republike Srpske za ovakvu vrstu krivičnog djela predviđene su samo dvije vrste kazne: zatvor u trajanju od 20 godina ili smrt streljanjem. Ja lično sam protiv smrtne kazne kao metoda kažnjavanja i teško mi je bilo donijeti odluku da nekome oduzmem život, ali drugog adekvatnog i pravednog rješenja nije bilo. Po meni, bilo bi lakše nama sudijama da postoji mogućnost kažnjavanja i doživotnom robijom. U slučaju Čavića, kazna od 20 godina bila mi je preblaga, čak da osuđenik odleži svaki dan te kazne, jer na slobodu izlazi sa 55 godina, dakle čovjek u punoj snazi i nisam mogao da opteretim svoju savjest razmišljanjem koja bi još zlodjela mogao da počini kad izađe iz zatvora. To je bio moj motiv da prihvatim prijedlog za izricanje smrtne kazne, ali naglašavam da presuda još nije pravosnažna i pravo žalbe imaju i optuženi i porodice oštećenih”, riječi su kapetana Vojislava Dimiritijevića, predsjednika petočlanog Sudskog vijeća Vojnog suda u Banjaluci, izrečene na suđenju Dragoju Čaviću[2].

Prema kazivanju sveštenika ukrajinske crkve u Trnopolju Mihaila Stahneka, kazna Čaviću je kasnije preinačena u kaznu zatvora u trajanju od 20 godina. „U međuvremenu je Čavić amnestiran. Amnestirao ga je njegov prezimenjak, tadašnji predsjednik Republike Srpske Dragan Čavić. Dragoje je sada slobodan čovjek.

Možete ga vidjeti kako šeta ili pije pivo u kafani“, rekao nam je otac Stahnek ponavljajući: „O porodici Butinski niko nikada nije rekao ništa loše. Čovjek ne može da se ne zapita zašto im se ovo desilo“.

 

[1] Intervju sa Tatjanom Medarević je obavljen 12. januara 2016. godine u Banjaluci. Tatjana je nastavnica u Osnovnoj školi Aleksa Šantić u Banjaluci. Živjela je i odrasla u Trnopolju. Četiri prva razreda osnovne škole je završila u Trnopolju, a druga četiri u Kozarcu. Pedagošku akademiju je završila u Banjaluci. Slavica Butinski je bila njena ujna.

[2] Svjedoci zločina nisu smjeli preživjeti” (1994, novembar) Ekstra Magazin broj 7, str. 24.25.

 

Tekst preuzet iz publikacije Rat nije jednorodan.

Posvećeno ženama koje su poginule u ratu u Bosni i Hercegovini…..

 

Izvor: Rat nije jednorodan

Komentari