Kaže da me ostavlja. Da ne može više jer sam pretjerala. Sebična sam i teška. Dosta mu je da se bori za mene. Nisam znala da je ovo rat! Dosadilo mu da me trga od mene same. Kaže boli ga, mučim ga, nikad neću biti njegova.
Stojim otvorenih usta. U meni se smjenjuju naleti plača i prkos. Kako on to misli? Da me može imati kako on hoće? Panika u glavi! Zar ostajem opet sama?
„I ti si odustao od mene!“
Uzima stvari i počinje da ih baca okolo. Traži torbu!
Ne mogu ništa da kažem jer mi mozak radi 200 na sat. Okrećem se oko sebe, nadolazi nalet bijesa. Razbila bih nešto!!! Opet razum viri kroz pukotine čitave palete emocija i kaže da ne razbijam jer se razbijeno ne može popraviti! Zamišljam vazu u djelićima i slažem se. Kako to polijepiti, a da ne izgleda popravljano i bolesno. Takvi smo nas dvoje sada! Razbio nas je i razbacani smo u djelićima na sve strane.
Dok se vrti okolo skupljajući svoje prnje, uzimam jaknu i izlazim vani. Trčim niz stepenice puna adrenalina. Ljuta sam! Ljuta! Otkud mu pravo!? Kupi prnje i idi! Svađam se s njim u sebi i praznim se. Jaka sam! Jaka sam! Ponavljam dok preskačem zadnju stepenicu i izlazim na zrak. Muti mi se u glavi.
Hodam! U glavi mi se smjenjuju slike. Naš prvi susret, lagan i slučajan. Njegov osmijeh, moje zvonko smijanje. Koliko lakoće u prvim susretima ima i koliko težine u rastancima. Svemu dođe kraj, tješim se. Naši susreti, prevelika strast, moje brbljanje koje će ga kasnije boljeti i od kog se nikad nećeš izliječiti. Moja otvorenost, to što se ni za šta ne kajem, to što griješim jer sam nesavršena, to što se nekad pogubim, što sam nekad neizlječivo tužna, što sam bijesna i slatka, što volim da se seksam s njim kad god imam priliku, što sam to radila s drugima prije njega…
„To ti je teško podnijeti! Teško ti je mene voljeti, a pali te to luđački? Rekao si da budem svoja pa si se pokajao. Nisi slutio koliko sam luda?“
„Preuveličavaš sve što ti kažem! Ne razumiješ da moraš paziti šta mi govoriš!“
„Izvini, delikatni cvjetiću! Mislila sam da me poznaješ do sad i da ne moram sebe iznova i iznova objašnjavati!“
„Poznajem te toliko dobro da znam da to što brbljaš nisi ti! Zašto ne prestaneš!?“
Pada mi na pamet ručak kod mojih onog Božića kad je bio ćutljiv. Osjetila se napetost, ali ja sam veselo brbljala i ignorisala činjenicu da je opet usrani gad koji analizira svaki moj pokret, uzdah, pogled, treptaj… Koliko sam se trudila da ga odobrovoljim, da ga otvorim, da ga izliječim. Ćutao je kao nemušti i izazivao čudne poglede moje porodice. U autu sam poslije vrištala dok sam vozila slijepa od suza.
„Tvoje jebene kritike, tvoje definisanje mene i mojih postupaka, mene i moje duše. Jesam li ti rekla lijepo da na to nemaš pravo?“
„Oprosti, ali pokušavam da se otrgnem od nekih stvari. Biće sve u redu!“
„Otkud ti to znaš? Prestani biti u budućnosti! Neka SAD bude sve u redu!“
Sve to trganje. Sve to prilagođavanje da bi sad pokupio svoje prnjice i zaključio da ne može više.
Sad kad sam trudna!
Kako da mu kažem nakon ovoga? Promijeniće mu se vijuge u glavi pa će shvatiti da može da me prihvati? Shvatiće da i nisam tako loša zbog ovog što nosim u sebi? Zamaskiraćemo sve probleme da bismo donijeli na svijet biće koje će nositi naše frustracije? Zbog djeteta ćemo glumiti da smo sretni i da se volimo?
Zamišljam ga kako pakuje svoje prnje. Voljela bih ga zadaviti onom njegovom crvenom kravatom u kojoj izgleda kao da mu je neko zabio metlu u guzicu, uštogljen i ufuran. Misli da sve zna! Njegove prljave gaće koje sam prala, wc šolja koju sam ribala od njegovih izlučevina, ručak koji sam mu pravila kad sam bila pod temperaturom, ali on dolazio sa dalekog puta gladan i umoran. Noći kad mi je plakao do zore jer mu je previše stresa na poslu. Ja sam teška. Šta je on!?
„Sebe nikad ne sagledaš. Ti si samo jebena žrtva!“
Ustajem sa klupe na kojoj sam sjedila i hodam, hodam. Trčala bih sad do stana da ga pljesnem. Nikad ga više voljeti neću! Nikad!!!
„Znaš da te volim, mala, kako nikad nisam! Moja luda mala!“
„Znam, bejbe! Čudo jedno!“
Drhtavim rukama uzimam telefon i tipkam: „Trudna sam!“ Šaljem! Plačem… Nesretna sam i u zamci sam. Ne želim nikad više da ga volim, a u zamci sam i volim ga!
Njegova koža, mekana, njegov miris, pljuvačka, jezik, njegov pogled, sve što me dovodi do ludila. Energija i boja glasa, onda kad mi šapuće da je lud za mnom, da me nema ovakve nigdje, da sam najbolja i najluđa. Njegov prokleti miris koji mi nikad nije dao da odem, a htjela sam milion puta! On od tog ne zna ništa. Zna reći da sam kučka kad je ljut na mene, kad ga izludim, ali ne sluti kolika mogu biti. Samo ga previše volim da tu neman pustim na njega. Sad nosim ovo u sebi, ovo naše, što me zarobljava i oslobađa u isto vrijeme.
„Jednog dana ćeš mi roditi troje djece. Manje ni ne pomišljaj!“
„Onda nađi još jednu ili dvije žene slobodno!“
Nisam ni primijetila da sam stigla pred zgradu. Gledam gore prema našem prozoru i kapljica mi pade na obraz. Kiša će! To mi je izmamilo osmijeh na lice. Ne bi mi sad prijalo sunce ionako. Idem stepenicu po stepenicu odjednom praznih misli i duše, potpuna nirvana. Biće kako bude! Pustiću sve i gledati! Možda sam trebala liftom. Ipak sam trudna. Ulazim u stan, a on stoji na sred dnevne među svojim prnjama. Stoji zabezeknut i gleda me svojim divnim očima. Gledamo se kao da se prvi put vidimo…
„Biće sve u redu!“
Sad mu, napokon, vjerujem…
(Priča nastala na Radionici kreativnog pisanja koja je organizovana krajem decembra 2017. u Prijedoru)
