Adnan Bajrović, foto: privatna arhiva
Obrazovni sistem u BiH je brod sa mnogo rupa koje propuštaju vodu. I koliko god se uvodile pojedine reforme, voda u njega i dalje prodire. Problema je mnogo. Koliko mnogo. Pa kada bi ih počeli nabrajati mogli bismo sastaviti jednu solidnu knjigu. Jedan od najvećih problema jeste što obrazovne institucije ne znaju ili u trenutnom stanju ne mogu, što je dodatni problem, pratiti savremene socio-ekonomske prilike i stanje u indistrijskom i poslovnom sektoru. Nije tu više ni riječ o stručnosti predavača. Iz ličnog iskustva znam da su profesorili na nas prenijeli sve znanje koje su mogli. Ali koje je predviđeno nastavnim planom i programom. Programom koji studente čini polaznicima kursa, jer sve ono što savladaju tokom trogodišnjeg ili petogodišnjeg studija u suštini je tek uvod u materiju, odnosno zanimanje kojim će da se bave. I svaki student nakon završenog fakulteta biva bačen na zavod za zapošljavanje s tek osnovnim znanjem i bez ikakve ideje gdje bi i šta bi trebalo nakon studija.
Najgore u svemu ovome prolaze studenti društvenih i prirodnih nauka. Ako malo bolje prođemo kroz konkurse za poslove koji se sada objavljuju po brojnim kutcima interneta, primijetit ćemo da na tržištu rada ne nedostaje tehničara i zanatlija. Ali šta je historičarima, novinarima, profesorima, fizičarima, biolozima, hemičarima, i sličnim zanimanjima. Pa, za njih ostaju poslovi kao što su call agenti i konobari.
Društvene i prirodne, pa dodajmo u taj koš i egzaktne nauke su discipline na kojima se zasnivaju društva kao cjeline. Od jezika, obrazovanja, politike, do zdravlja nas i našeg okruženja, za njih je zaslužan rad naučnika koji potiču iz ovih disciplina. BiH ne da nema uređeno tržište rada za ove obrazovne kategorije, već ih i u startu bezuslovno zapostavlja na samom startu. Društvo koje nerijetko njeguje antinaučnu, antiprosjvetiteljsku, i antidruštvenu misao proizvodit će radni kadar koji će se na zavodima za zapošljavanje gomilati poput prašine u brojnim napuštenim fabrikama.
A zavodi za zapošljavanje, koji su stručni samo za statističku analizu i zapošljavanje zanatskog kadra, ne mogu znati šta će uraditi sa svim naučnicima i doktorima na svojim listama. Ne može službenik zavoda za zapošljavanje znati šta da učini sa diplomiranim komparativnim književnikom, jer on će ga u zavod zavesti kao „komparatistu“, a ne kao historičara književnosti, što je zanimanje najbliže onome što se postaje nakon što se završi pomenuti studij. Šta je „komparatist“? Koji posao jedan „komparatist“ u BiH može raditi? Pa kao što je navedeno ranije, može postati ili call agent ili konobar.
Zavodi za zapošljavanje nisu krivi što ne znaju da „komparatist“ može biti svako. U bilo kojoj nauci, ili hajmo reći zanimanju postoje komparatisti. To su ljudi koji uzimaju postojeće zakone, pravila ili rješenja, te ih porede, posmatraju, analiziraju, testiraju, ispituju, kako bi u konačnici zasnovali svoje teorije ili prakse. U krajnjem slučaju, svaki lijek nastaje na tom principu. To znači i da su farmaceuti komparatisti. Može li diplomirani književnik kao „komparatist“ raditi u farmaciji. Ne može.
Nije uvijek rješenje uperiti prstom prema jednoj instituciji i reći „oni su krivi“. Problem koji na tržištu rada posjeduje BiH mnogo je dublji i prepliće se. Prepliću se institucionalno neinteresovanje za određenim zanimanjima, letargičnost obrazovnih institucija, uspavanost nastavnog i naučnog kadra, kao i sveopća diskriminacija, korupcija i neorganiziranost u bh. društvu i politici.
Prema tome, jedini koji su zatočeni u konstantnom začaranom krugu su studenti koji tek po završetku fakulteta, ukoliko budu dovoljno spretni i sretni da pronađu posao, počnu zapravo učiti ono što je njihovo zanimanje. Jer, u svemu tome postoji i još jedan problem – praktična nastava. Na pojedinim smjerovima gdje je ista potrebna, nepostojeća je ili gotovo nepostojeća. Na drugim, tamo gdje postoji praksa, izvodi se na takav način da studenti igraju ulogu potrčka ili onog koji će dane provoditi izgubljeno pošto držitelji prakse studentu ne daju potrebno praktično iskustvo. S ovim iskustvom se najčešće susreću novinari, što poznajem iz prve ruke, ali ne sumnjam da je slična situacija i u drugim zanimanjima koja nude praktičnu nastavu. Na jednoj sam praksi služio kao redakcijski donositelj kafe, dok sam na drugom mjestu gledao studente kako svoje sate prakse provedu sjedeći, potpuno zanemareni od svojih predavača.
S druge strane, problem prilikom zapošljavanja za sve nevine diplomante jesu i zahtjevi poslodavaca. Kao prvo, u zanimanjima koja ne nude gotovo nikakva praktična iskustva, skoro redovno se zahtijevaju minimalno dvije godine radnog iskustva. Kao drugo, rijetko gdje postoje programi zapošljavanja mladih ljudi bez prethodnog iskustva. Federalni zavod za zapošljavanje posjeduje određene grantove na polugodišnjoj bazi, ali kao neko ko je prošao kroz sve te procese, veliki broj kompanija koje dobivaju sredstva granta prijavljuju radnika koji je već ranije došao putem istog ili sličnog projekta.
S obzirom na to da su studenti pretežno ostavljeni sami sebi, najbolje što za sebe mogu učiniti jeste da putem volonterskog/freelancerskog angažmana, te neformalnog obrazovanja krče put do zaposlenja. Ukoliko je moguće da sve to rade uporedo tokom studiranja. Jedna od stvari koju bih volio da je meni neko rekao tokom studiranja, pošto mi je nakon završenog fakulteta bilo potrebno još nekoliko godina dodatnog usavršavanja prije nego sam dobio posao koji mogu nazvati stabilnim i sigurnim.
Priča o „komparatisti“ je također priča iz ličnog iskustva. Ono što je tržištu rada potrebno jeste modularno reformisanje. Način na koji bi se zanimanja navedena u ovom tekstu za koja tržište rada ne postoji u BiH mogla integrisati. Do tada, mladi naučnici će odlaziti u zapadne zemlje i uspijevati na stranom terenu, umjesto da se ogranci zapadnih firmi otvaraju na ovim područjima.
Jer, trenutno, obrazovne institucije su uhvaćene u svojevrsnu zamku. Stvaraju stručni kadar koji svoju struku ne može upražnjavati, jer tržište rada nije uređeno za njih. Ukidanje određenih smijerova, također, ne dolazi u obzir, jer to vodi ka raznim kolapsima: i društvenim, i kulturnim, i institucionalnim. Osuđeni su na stvaranje prekvalifikovane radne snage koja završava sa telefonom u rukama nekog call centra ili tacnom sa znakom nekog restorana ili puba koja čeka u redu za sljedeći autobus prema zapadnoevropskim državama.
Tekst je nastao kroz nagradni konkurs “Da li obrazovni sistem mladima u BiH nudi vještine potrebne za tržište rada?” a financiran je od strane Civil Rights Defenders.
