Ljudi pravosnažno oslobođeni optužbi za ratne zločine često se i nakon oslobađajućih presuda u javnosti percipiraju kao krivi i vrlo često im dugotrajnost procesa, internet, mediji i društvene mreže nanose štetu, a tu štetu oni ne mogu da otklone, izjavio je advokat iz Kozarske Dubice Savan Zec.
„Možda i dok su živi. To su mali ljudi u odnosu na džunglu od interneta“, rekao je Zec.
Zec četrnaest godina radi predmete odbrane lica optuženih za ratne i zločine protiv čovječnosti pred domaćim sudovima i ukazuje na problem kreiranja ovakvog narativa. Iza sebe ima sedam pravosnažnih presuda pred Sudom BiH, od kojih je šest oslobađajućih, dok je pet predmeta u toku.
„Početak je skoro uvijek isti. Džipovi stižu pred neku kuću, izlaze inspektori Sipe, zvone na vrata, vrata se otvaraju, čovjek je unezvijeren, objašnjava mu se da je lišen slobode i da ide u Sarajevo. To taj dan ide u sve medije, te su slike, bombastični su naslovi. Kad taj dan prođe, taj čovjek je već kriv. Kroz taj medijski narativ on je već dobio tu stigmu. Kad se predmet završi, kad sve bude gotovo, on oslobođen, kad njegovo ime ukucate u internet pretraživače, prvo vam ti nalsovi izlaze – njegovo privođenje, pritvaranje, optuženje“, priča Zec.
Brojnost i različitost medija koji prvih dana objave hapšenje, a potom svođenje na samo jedan specijalizovani medij koji jedini prati čitav tok procesa, takođe utiče na kasniji ogroman nesrazmjer u broju i rangu sadržaja koji se tiču hapšenja u odnosu na one koji se tiču oslobađajuće presude.
„Imate tu strašnu traumu za nekog čovjeka i za njegovu porodicu kako se sve to na početku odigrava, a onda ulazite u jednu tešku bitku koja traje godinama. Vi se godinama borite u toj sudnici, izvještava se putem Birna odnosno Detektora, koji jedini prate suđenja, idu izjave svjedoka, stalno se u tim novinarskim izvještajima ponavlja za šta je ko optužen i stalno se, htio to neko prihvatiti i priznati ili ne, kreira atmosfera krivice i osjećaja krivice i tako to javnost i shvata. Većina javnosti“, navodi Zec.
Prema njegovim riječima, kada dođe kraj suđenja, a kako su to često koletkivna suđenja, neko biva osuđen, neko oslobođen, u medijima je uvijek akcenat na osuđujućem dijelu, a samo ukratko o oslobađajućem dijelu kojim se poslije više niko ne bavi.
„I kad prođe tri, pet ili deset godina i čovjek ukuca u pretraživač svoje ima i prezime, prvo izlaze vijesti o hapšenju, privođenju, optuženju i suđenju. Vijest da je čovjek oslobođen je negdje na dnu, a ono što ja vidim je da ne postoji uopšte nikakvo zanimanje za oslobađajuće presuda ni za razmatranje tih pitanja i sudbina tih ljudi koji su prošli kroz sav taj proces. Ne vidim taj interes u javnosti uopšte, bar ja ga ne osjećam“, dodao je Zec.
Ljudi koji su oslobođeni, a bili u pritvoru, mogu ostvariti naknadu materijalne štete u iznosu od po 100 KM po danu, oni koji su bili izloženi zabranama kretanja u toku postupka mogu takođe podnijeti tužbe za naknadu štete, ali to budu simbolični iznosi i tu nema prave materijalne satisfakcije.
„Svi napisi ostaju, internet je prašuma, sve je tu, ništa se ne zaboravlja, svaki članak je tu. Malo ljudi ima znanja, volje i mogućnosti da se obraća pretraživačima poput Gugla da traži uklanjanje linkova. Realno, to ne radi niko. Sve ostaje u digitalnom svijetu zabilježeno i ljudi koji prođu to sve, za koje se na kraju utvrdi da nisu krivi, koji budu oslobođeni, do kraja života u tom digitalnom svijetu ostaju označeni“, istakao je Zec.
On je kao primjer naveo jednog od svojih klijenata koji je sve ovo prošao, a potom se prisjetio kako je i on sam ranije doživljavao vijesti o hapšenjima osumnjičenih za ratne zločine.
„Kaže da je govorio: neka, i treba svako da odgovara, ne bi ga hapsili da nije kriv. I tako je mislio do momenta kad su zakucali na njegova vrata. Onda se sva ta percepcija promijeni i onda vidite da nije sve crno i bijelo i da je veliki prostor između. A u tom prostoru stotine hiljada stranica dokumenata, desetine hiljada stranica izjava svjedoka, nijedan se predmet ne završava za manje od tri godine. Evo, sad u jednom ulazim u devetu godinu suđenja“, dodao je Zec.
On pojašnjava da, pogotovo nakon protoka vremena od 30 godina, dokazi nisu takve sigurnosti i kvaliteta da bi se kvalifikacije i stavovi o krivici zauzimali na samom početku procesa i da se urpavo zato što postupci traju dugo i što se izvodi se tako mnogo dokaza, vrlo često razotkriva nešto sasvim novo i otkrivaju se sasvim drugačije činjenice koje nisu bile poznate na početku suđenja. bilo zbog toga što tužilaštvo nije pribavilo sve dokaze kad je trebalo ili su se naknadno pojavili kad je proces već počeo teći.
„To je kompleksna materija. Ta krivična djela zločin protiv čovječnosti i, eventualno, genocid, zahtjevaju puno veće znanje, specijalizovano znanje i savladavanje nečega što niko od nas advokata nije imao na fakultetu, čak ni kako dodatni predmet, već je to nešto što smo svi morali učiti sami, u praksi, i tu su veliki izvor znanja upravo haški predmeti, ali i oni traže specijalizovano znanje kako doći do tih dokumenata i kako pretraživati baze podataka“, naglasio je Zec.
Prema njegovim riječima, na listama advokata branilaca po službenoj dužnosti u predmetima ratnih zločina pred sudom BiH ima izuzetno kvalitetnih advokata i u obavezi su da se konstantno edukuju, ali je malo toga vidljivo u javnosti, a i branioci nisu u jednakopravni s tužiocima.
„Imamo jednu disproporciju u položaju tužilaštva i odbrane u pogledau mogućnosti pribavljanja dokumenata. Sva tužilaštva u BiH imaju mogućnost direktne komunikacije s MKSJ ranije, a s Međunarodnim rezidualnim mehanizmom za krivične sudove sada, s ciljem ovjere dokumenata koji će biti korišteni u predmetima, a kojima se nalaze u tim, nazovimo ih haškim, bazama pri Međunarodnom krivičnom sudu. To nijedan branilac u BiH nema. Jedini način na koji branilac može ovjeriti dokument jeste putem Odsjeka krivične odbrane pri Ministarstvu pravde BiH. To je prvi hendikep, jer nije ravnopravan položaj tužilaštva i odbrane. Drugi hendikep je nejednak položaj u pristupu elektronskim bazema podataka gdje branioci, kao i svaki građanin mogu pristupiti samo javno dostupnoj Judicial Data Base koja sadrži dokumente uložene u sudske predmete na suđenima, dok, za razliku od tužilaca, nemaju neposredan pristup niti uvid u mnogo širu bazu podataka – Electronic Disclosure System, koja sadrži i dokumente kojima raspolaže haško tužilaštvo, a koji nisu korišteni na suđenjima. Toj bazi neposredan pristup imaju sva tužilaštva u BiH, a odbrana ne, osim, opet, preko Odsjeka krivične odbrane. To su neke sistemske stvari koje, po meni, nisu riješene na pravi način. To su pitanja koja su davno moralo biti osmišljena na neki drugi način. I taj Odsjek krivične odbrane suviše je mali po ljudstvu da bi mogao da nama braniocima koristi na adekvatan način. Oni treba da budu naši asistenti, da budu istražioci saradnici u našim predmetima, ali je realna situacija da ih je malo zaposlenih i da nije realno očekivati da mogu biti uključeni u svaku odbranu i pokriti sve predmete. To je problem sistema i države i, kada je već ovaj organ prešao iz Suda BiH u Ministarstvo pravde BiH, zašto ista tijela nisu osnovana i u svim ostalim ministarstvima pravde u zemlji?
Komentarišući medijske i političke narative o tome da su suđenja uslovljena etničkom pripadnošću počinilaca i žrtava ratnih i zločina protiv čovječnosti, Zec je ocijenio da profesionalan pristup nasuprot percepciji javnosti mora baratati konkretnim podacima.
„Treba uzeti u obzir koliko ima istraga, koliko optužnica, koliko predmeta, ko su optuženi, baratati podacima, a ne govoriti paušalno, što se najčešće čuje. I kada i čujete te paušalne ocjene, vi najčešće ne čujete konkretne podatke. A onda se javno mnijenje formira na osnovu toga šta čuje sa TV ekrana. Sve se mora uzeti s rezervom dok ne provjerite podatke, a onda se može konkretno argumentovati, ako imate podatke. Moj stav je ne izlaziti napamet u javnost“, dodao je Zec.
