Uzmimo stvari hipotetički, tokom raspada zamišljene države u jednom gradu je ubijeno 102 djece. Razlozi za ubijanje ne mogu biti racionalni. No, u ovom slučaju, u toj zamišljenoj zemlji koja se dijeli, djeca su ubijana jer su imala određena imena ili su njihovi roditelji praktikovali određenu religiju. Ona su ubijana jer je banalnost zla dehumanizovala i, po definiciji, najnevinije dijelove društva.
Ukoliko ne patimo od antisocijalnog poremećaja ličnosti velika je vjerovatnoća da ćemo osjetiti nelagodu, tugu i empatiju kada čujemo da je 102 djece ubijeno, bilo gdje, i bilo čije djece. Zapitaćemo se šta je moglo da bude razlog oduzimanju jedva započetih života. Osjetićemo bar metafizičku krivicu i odrediti se prema zločinu.
U dijelu te zamišljene države se godinama nakon ubijanja djece nije govorilo o njima. Ne postoji metaforička niti fizička uspomena na mladost jednog grada, na djecu svih stanovnika i stanovnica jedne zamišljene, raspale države. 102 djece nisu zaslužila sjećanje jer su u svoju drugost bila natjerana, a drugo ne može da govori. Drugo je ušutkano patrijarhalnim opresivnim sistemima kontrole, doslovnog i ubijanja prenesenog značenja. Drugo ne može da govori jer svojim postojanjem rastapa monolitnu strukturu kontrole.
Šta je u takvoj situaciji potrebno činiti? Dati glas drugosti! Posuditi svoj privilegovani glas onima koji/e ne mogu da govore, bar na jedan dan ili sat. Otvoriti oči pred onim što je ”prvost” učinila. Djeca nisu poginula, ona su ubijena!
Doći će dan kada će se svi građani jednog grada samoinicijativno sjećati djece, odraslih i starih. Ubijenih, nestalih i poniženih, uplašenih, otjeranih. Taj dan će doći na liniji vremenskog kontinuuma, on je neizbježan kao apsolutne kategorije. Do tada me se svakako tiče svaka smrt koja nije produkt duboke starosti, sretnog i ispunjenog života. Jednoga dana će nas se svih ticati!
