„Vrati se u kuću i reci da imaš 17 godina“ rečenica koja mi je spasila život.
Dva vojnika sa automatskim puškama su tog 20. jula došli pred našu kuću u Rakovčanima. Tražili su da svi izađemo. Brat se bez riječi pridružio bezličnoj koloni u kukovima svinutih ljudi na cesti. Otac je rekao vojniku, imam nalaze, bolesno srce.
„Polazi stari, svi smo mi bolesni!“ – isti vojnik koji je meni poštedio život.
Sa prozora pokušavam u koloni prepoznati mog Enesa i mog Uzeira. Ne uspijeva mi. Pognutim ljudima koji se drže rukama za onog ispred sebe pretresaju džepove, lične karte ostaju na putu, uzimaju jedino novac, svlače satove i prstenje sa ruku.
Kolona nastavlja dalje, čuje se naredba: „Pjesma!“. „Ko to kaže, ko to laže Srbija je mala…“ pjevaju poniženi dok povorka zamiče iza krivine.
Očevo srce prestaje kucati nakon četiri dana i jedanaest sati u teškim mukama logora Keraterm. Brat je poživio koji dan agonije više.
Bolest je to bila, sada sam siguran da je vojnik bio u pravu. Bolest srca ali ne kao u mog oca koju je medicina mogla liječiti. Ovoj posebnoj bolesti srca, od koje su bolovali vojnici koji su odvodili civile iz Rakovčana u smrt, lijeka još nema.
