Čovjek je imenovan na jednu od pozicija unutar Gradske uprave Prijedor i ovo mu je rečeno nakon jedne od prvih sjednica Štaba za vanredne situacije grada Prijedora kojima je prisustvovao.
Naslov, koliko god se na prvu činilo da oslikava donosioce odluka, ipak mnogo više govori o medijima. Odgovornost je medija što su se doveli u situaciju da ih se ne shvata ozbiljno, da je moguće doći pred kamere i reći šta bilo. I da se čak ni ne razmatra mogućnost a šta ako neko postavi pitanje.
Umjesto da se ima strategija komunikacije sa medijima, kao jednog segmenta odnosa s javnošću, pristup ovoj važnoj oblasti svodi se na gašenje vatre. Zamjenik gradonačelnika Prijedora Žarko Kovačević nakon sjednice Štaba za vanredne situacije grada Prijedora 20. januara ove godine rekao je novinarima da je bilo rasprave u vezi sa procjenom šteta od zemljotresa. Riječ rasprava nije smjela da se upotrijebi i nakon toga datuma Kovačević više nije imao priliku da se obrati medijima o temama koje mogu biti osjetljive.
Svoje zasad posljednje obraćanje medijima imao je 30. marta i infektolog prijedorske bolnice Boris Ćurguz kada je situaciju u ovoj ustanovi nazvao dramatičnom, kada je progovorio o tabu temi nejednake opterećenosti zdravstvenih radnika u vrijeme pandemije i kada je doveo u pitanje pravovremenost odluke rukovodstva bolnice o izmještanju kovid odjeljenja u centralni objekat bolnice. Ta pres konferencija ostaje upamćena i po intervenciji lica zaposlenog u kabinetu gradonačelnika koje je prekinulo pitanja novinara rekavši da su ona za direktora bolnice.
Treći je primjer zasad posljednjeg obraćanja novinarima pres konferencija u Domu zdravlja Prijedor 13. aprila, dan nakon što je web portal dnevnih novina EuroBlic, srpskainfo.com, objavio vijest o propadanju 1.300 doza vakcina protiv kovida 19. Načelnica Higijensko-epidemiološke službe Milica Otković mnogo puta prije toga je nakon sjednica štaba novinarima znala odgovoriti da ne zna više od onoga što smo čuli iz medija, od Instituta za zaštitu zdravlja ili od resornog ministarstva, kao da nije bila u lancu komunikacije s tim nadležnim ustanovama. Kada je pak došla na tu zasad posljednju svoju presicu, nadala sam se da je došla spremna – potpuno nevezano za predmetni skandal – sa preciznim brojkama, sa konkretnim koracima prema institucijama koje su bile zadužene za nabavku i distribuciju vakcina, sa mjerama preduzetim radi što pravednije raspodjele i sa nadograđenim procedurama za određene kategorije i za opštu populaciju u susret priželjkivanoj masovnoj vakcinaciji. To se, međutim, nije desilo. Nije znala ni tačan broj u tom momentu vakcinisanih građana. Ni prijavljenih koji su na čekanju. Iznenada je uvela u priču hronične bolesnike, iako iz Doma zdravlja nikada nije rečeno da se može prijaviti bilo ko osim 65+. Rekla je da je bila i vakcinacija Fajzerom, usput, kao da je to javnosti poznato, a nije bilo. Kada nije mogla odgovoriti na neka od pitanja, odustala sam, nerado, ali ne želeći dodatno stajati na muku u tom momentu. A ona mi nakon presice, ponavljam, sazvane o temi vakcinacija, dobaci, spočitavajućim tonom: „Vi se baš interesujete za vakcine.“
Uvijek ohrabrujem sagovornike da nemaju razloga zazirati od medija, ako vladaju svojim poslom, ako rade svoj posao kako treba i ako ne rade ništa protivzakonito ili nemoralno. Ako donosite odluku, a niste je spremni obrazložiti javnosti, onda odustanite. Jer nije rješenje baviti se time ako mediji saznaju, nego imati na umu da ćete to morati kad saznaju. Ako vas pak novinar pita nešto što nije iz vaše nadležnosti, treba tako i odgovoriti. One u javnom sektoru podsjećam da nije dobra volja hoće li odgovoriti na upit novinara, nego obaveza. Ali podanički odnos novinara prema sagovorniku doveo je do toga da izgleda kao da sagovornik nama čini uslugu dajući izjavu. To je potpuno pogrešno i izokrenuto shvatanje. Mi sagovornicima dajemo priliku. Mogu da je iskoriste, a mogu da misle da će novinar odustati od teme ako se ne jave na telefon ili ne odgovore na poruku. To za njih može biti pogubno. Pitajte sadašnje i prethodno rukovodstvo Doma zdravlja. I zapamtite da rečenica u tekstu da taj i taj nije odgovorio na upit novinara predstavlja vašu stranu. I ujedno vašu propuštenu priliku.
Godinama na stranačkim pres konferencijama i u lokalnom parlamentu slušamo kako od lokalnog javnog medija treba i može da se pravi kuća ekvivalentna BN TV-u /po dometu, ne po uređivačkoj politici/. Kada je jaz narastao, onda barem u rangu prnjavorske TV K3. Javni se medij finansira iz javnog budžeta i uvijek je to nekako na granici održivosti, na šta je u više navrata upozoravalo i prethodno rukovodstvo ove kuće. A onda, 27. aprila ove godine, novoimenovani vršilac dužnosti direktora Nikola Motl u holu Skupštine grada Prijedora daje izjavu novinarima da će se truditi da se ovoj kući smanji tranša iz budžeta grada. Ja najprije pomislim da nisam dobro čula ili da je on napravio lapsus, ali nastavlja izjavu obrazloženjem da je to potrebno jer loše ide punjenje budžeta grada.
Dragi direktore lokalnog javnog medija, ali vama sa ovakvom izjavom nema pomoći, pa je zato bolje ni ne obraćati vam se nego reći: dragi političari koji ste ovakav kadar delegirali u ime svoje političke opcije prilikom raspodjele vlasti: maknite ga, molim vas. Ovaj nivo servilnosti i neshvatanje dužnosti koju obavlja ne može si priuštiti neko ko je na čelu javnog medija koji u svom sastavu ima televiziju, radio, sedmične novine i web portal. Medij koji dijelom ima potencijal i ljudski i tehnički da se razvija, a koji je do sada radio kao opštinske službe /vikendom, dragi gledaoci, nema vijesti, čekajte ponedjeljak za vijesti od petka veče/, mora dobiti daleko više podrške nego što je do sada imao. Uvođenje rada vikendom i pretendovanje da se sa lokalnog pređe na viši, regionalni nivo, iziskuje veće troškove, nova zapošljavanja i adekvatne plate. Tako da je izjava morala glasiti da traži dvostruko veći iznos novca iz budžeta grada, a da će u naredne četiri godine ostvariti tako vidljiv progres da će opravdati veće ulaganje. I da niko neće zažaliti što je uloženo više javnog novca. Naprotiv. E, takvog bih direktora poželjela kolegama. Jer traženim smanjenjem budžeta samo se može smanjiti i kvantitet i kvalitet programa. I povećati prostor za ucjene.
I za finansiranje drugih medija i portala iz budžeta grada SNSD kao najjača politička partija u gradu u predizbornoj kampanji najavljivao je kao oblast u koju će se uvesti reda i u kojoj će sve biti transparentno. Koliko pratim, za sada o tome na sajtu grada nema informacija, osim odluka o finansiranju usluga ATV-a, TV 101 i Free radija. A obećanje nije glasilo da će biti sve transparentno samo pod uslovom da su u pitanju iznosi za koje je transparentnost propisana Zakonom o javnim nabavkama. Poželjno bi bilo i da postoje propisani kriterijumi na osnovu kojih se mediji i portali sufinansiraju, a ne da se ostavlja prostor za spekulacije.
Završava se pres konferencija na trećem spratu zgrade Gradske uprave. Gase se kamere, motaju kablovi mikrofona, uzimaju nazad diktafoni i telefoni. Razilaze se govornici, novinari, snimatelji i oni koji vode lokalne portale. Za stolovima pored nekolicina je zaposlenih, visoko pozicioniranih i u svojim strankama i u hijerarhiji lokalne samouprave.
Funkcioner 1 /obraća se funkcioneru 2/: „'Aj’ plati čovjeku kafu i doručak, pa da izađeš u rubrici dobitnik dana.“
Ja: „Ahahaha, je l’ to tako ide?“
Funkcioner 1: „Tako.“
Ja: „A šta ako hoćeš da nekog ubaciš u rubriku gubitnik dana? To mora da je skuplje.“
Funkcioner 1: „Pa, naravno. Tu mora bar janjetina pasti.“ Citati su vredniji ako se zna da funkcioner dolazi iz jedne od vladajućih stranaka i ukoliko prepoznaje prakse koje dugoročno donose više štete nego koristi, za nadati se je da će imati i hrabrosti o tome govoriti i na mjestima gdje se odluke donose.
Bila sam nedavno na jednom seminaru koji je okupio zdravstvene radnike i novinare s ciljem da se pospješi saradnja, a gdje su i jedni i drugi branili svoju profesiju koliko se moglo, ali gdje i jedni i drugi imaju loša iskustva sa drugom stranom. Ako hoćemo biti iskreni, mane, kao i vrline, svake branše najbolje znaju oni koji su u njoj. Priželjkujem uvođenje medijske pismenosti u obrazovni sistem, počev od predškolskog uzrasta. Mora se od malih nogu učiti selekcija kredibilnih sadržaja. Evo bolnog iskustva tome u prilog: On je muzički obrazovan, akademski nivo, i došao je na koncert. Ona je moja koleginica i žuri joj se da završi radni dan. ‘Ajd’ mi daj izjavu prije. On, da izađe u susret, počinje pričati kako je došao da te muzičare čuje, drago mu je da će biti taj koncert. Izvini, moram te prekinuti. Pričaj u prošlom vremenu, kao da mi izjavu daješ nakon koncerta /pritom je napolju dan, kad se koncert završi biće noć/. Njemu je prvo neprirodno da se prebaci u prošlo vrijeme, a drugo pokušava reći da ne može unaprijed reći ništa o koncertu jer te muzičare će slušati prvi put. Ma, nema veze, reci nešto uopšteno. On pristaje. Taj medijski sadržaj biva emitovan. I publika vjeruje.
