ZASTAJE LI VAM DAH OD “HRABROSTI” ILI OD SOPSTVENIH PREDRASUDA? Nije nas iznenadila ljubav, već to što smo je uopšte vidjeli.

Neko se zaljubio. Čeka poruku. Drži nekoga za ruku. Grli voljenu osobu na ulici i pravi planove za zajednički život. Ne zastajemo. Ne čudimo se. Ne pitamo kako je moguće. Sve dok jedno od njih ne koristi kolica, bijeli štap, protezu ili neko drugo pomagalo. Tada pogled zastane. Pojavi se iznenađenje, sažaljenje ili ono posebno divljenje koje kao da govori: “Nismo očekivali da ćeš i ti imati ovo.” Ali možda nas ne bi trebalo iznenaditi što osoba s invaliditetom nekoga voli. Možda bi nas trebalo iznenaditi koliko smo dugo živjeli u društvu koje nas je naučilo da takvu ljubav gledamo kao izuzetak.

Piše: Adis Kirko; Foto: Svjetlana Panić, Fotobaza.ba

Upravo ta naša reakcija govori više o nama nego o njima, jer osoba s invaliditetom nije prestala biti čovjekom onda kada smo mi prestali očekivati da će biti nečija ljubav, želja ili izbor. Problem nije u tome što oni vole. Problem je što smo mi navikli da ih gledamo kao ljude kojima treba pomoć, a mnogo rjeđe kao ljude koji nekome mogu biti sve. Problem je u tome što ljubav osoba s invaliditetom društvo ne očekuje i upravo na toj tihoj, usamljenoj tačci, prije nego što je uopšte izgovorena ijedna riječ, počinje najdublja i najsurovija nepravda.

Ta nepravda se ne nalazi u tijelu koje funkcioniše drugačije, u točkovima kolica ili štapu. Ona se nalazi u našem pogledu. U onom brzinskom, nesvjesnom skeniranju kojim unaprijed presuđujemo ko ima pravo na strast, dodir i bliskost, a ko je bezgranično osuđen na emotivnu izolaciju i ulogu vječnog posmatrača tuđe sreće.

Ne postoji zakon koji osobi s invaliditetom zabranjuje da voli. Ne postoji medicinski ili pravni propis koji kaže da ona ne može biti poželjna, strastvena i voljena. Pa ipak, u stvarnosti, njihova emotivna i seksualna bića ostaju sistemski izbrisana. Ne zato što ne postoje, nego zato što je našem društvu daleko udobnije da ih posmatra kao “nepokretne dijagnoze” i “medicinske slučajeve” nego kao kompletna ljudska bića od krvi, mesa, neispunjenih želja i čiste potrebe za zagrljajem.

NEKE PORUKE NIKADA NE IZGOVORIMO NAGLAS

Da bi se nekome poručilo “ljubav nije za tebe”, nije potrebna otvorena mržnja niti brutalna uvreda. Dovoljna je tišina. Tišina koja ledi krv u žilama i gradi nevidljive, a neprobojne zidove. Dovoljno je da ih nikada, u opuštenom društvu, ne pitate: “Imaš li koga?” Dovoljno je da skrenete pogled čim razgovor skrene na intimu, izlazak ili privlačnost. Dovoljno je da se na pomen njihove veze ili zaljubljenosti u prostoriji stvori ona teška, usiljena nelagoda u kojoj svi odjednom gledaju u pod, čekajući da tema što prije prođe.

Poruka je time prenesena. Glasno, jasno i razarajuće. Društvo rijetko kada naglas zabranjuje ljubav; ono jednostavno sumnja u sposobnost osobe s invaliditetom da uopšte bude poželjna, a ta tiha, suptilna i pristojno upakovana sumnja boli dublje od otvorenog odbijanja, jer lagano truje nečije prirodno pravo na postojanje u tuđem srcu.

Kada osoba s invaliditetom spomene partnera, iznenađenje na licima okoline često je nemoguće sakriti. To nesmotreno iznenađenje razotkriva surovu istinu, mi njihovu ljubav i dalje ne doživljavamo kao najnormalnije ljudsko stanje, već kao čudo, eksces ili statističku grešku.

KAD SE PREDRASUDA NASMIJEŠI

Koga zapravo vidimo kada gledamo osobu s invaliditetom? Vidimo li čovjeka sa svim njegovim slojevima, manama, vrlinama i snovima, ili prvo vidimo dijagnozu, pomagalo i fizičko ograničenje? Ako je invaliditet jedina leća kroz koju nekoga posmatramo, sve ostalo biva unaprijed obezvrijeđeno i filtrirano. U tom uskom, siromašnom pogledu nema mjesta za privlačnost, dodir ili strast. Osoba biva svedena na objekat tuđe brige i pasivnog primaoca pomoći kome je prećutno uskraćeno pravo da bude željeno i voljeno biće.

Kada nekome sa uzdahom i “pokroviteljskim” osmijehom kažemo: “Divno je i hrabro što je našao/la nekoga”, to nije kompliment. To je direktno razotkrivanje naših sopstvenih, duboko ukorijenjenih predrasuda. Time im poručujemo da je osnovna ljudska potreba za bliskošću u njihovom slučaju podvig, a ne standard. Prihvatamo ih kao kolege, kao korisnike sistema, kao nekoga kome treba ustupiti mjesto u tramvaju ili autobusu, ali onog trenutka kada treba da ih zamislimo u strastvenom zagrljaju, nastupa zid.

Razumijevanje koje prestaje tamo gdje počinje intimnost nije empatija. To je sažaljenje upakovano u pristojnost, forma hladne izolacije s ljudskim licem.

KAD TUĐI POGLED POSTANE UNUTRAŠNJI GLAS

Osobe s invaliditetom nisu naučile da nisu poželjne iz jednog lošeg iskustva ili usamljene ružne riječi. Naučile su to iz svega što u našem društvu nedostaje. Uče to iz filmova i serija u kojima nikada nisu nosioci strastvenih i ljubavnih priča, iz obrazovanja koje ih tretira isključivo kroz medicinske parametre, iz svakodnevnih razgovora u kojima se njihova emotivna potreba preskače kao nebitna ili čak bizarna. Uče iz tišine, a ta tišina im godinama šapće da je njihovo tijelo pogrešno, nedovoljno i bezvrijedno tuđe čežnje.

Međutim, najopasnija posljedica ove društvene sljepoće nije vanjska diskriminacija. Najopasnija je unutrašnja sumnja koja se time posije u samom biću. Kada godinama odrastate u okruženju koje odbija da vas vidi kao nekoga ko može biti voljen, počnete vjerovati da je problem zaista u vama. Šteta tada ne nastaje u tijelu, nastaje u duši, u slici o sebi, u slomljenom osjećaju sopstvene vrijednosti koji se teškom mukom ponovo gradi.

Ova brutalnost postaje najvidljivija i najbrutalnija kada osoba s invaliditetom izrazi želju za roditeljstvom. Dok se drugima čestita s osmijehom i radošću, njima se postavljaju hladna i sumnjičava pitanja: “Jesi li siguran/na?” i “Kako misliš to izvesti?” Drugima dajemo neotuđivo pravo na grešku, učenje i nesavršenost; osobama s invaliditetom često oduzimamo i samo pravo na san o porodici.

TIJELO KOJE SMO NAUČILI GLEDATI, ALI NE I ŽELJETI

Postoji nešto duboko neljudsko u tome da o tijelu osobe s invaliditetom govorimo samo kroz ono što ono ne može. Tijelo nije samo funkcija. To je tijelo koje grli. Koje osjeća. Koje se raduje dodiru. Koje može biti nečije utočište. Koje može poželjeti drugo tijelo i biti poželjeno.Upravo je seksualnost osoba s invaliditetom područje o kojem društvo često najradije šuti. Kao da invaliditet automatski briše seksualnost. Kao da osoba koja koristi kolica ne može biti privlačna. Kao da osoba koja ima fizičko oštećenje ne može biti nečija najveća želja. Kao da potreba za intimnošću nestaje zajedno s određenom fizičkom funkcijom. Ne nestaje! Samo je društvo odlučilo da je ne želi gledati.

Zato je važno prestati govoriti o ljubavi osoba s invaliditetom kao o nekoj vrsti izuzetka. Kada partnerstvo osobe s invaliditetom nazivamo “inspirativnim”, možda zapravo pokazujemo koliko nam je bilo teško povjerovati da se i tu događa nešto sasvim obično. Nema tu nikakvog čuda. Čudo je samo to koliko dugo smo odbijali vidjeti čovjeka.

NEKE PREPREKE IMAJU OBLIK LJUDSKOG POGLEDA;

Najteža barijera sa kojom se osobe s invaliditetom svakodnevno suočavaju nisu nepristupačni ulazi, visoki ivičnjaci niti pokvareni liftovi. Najteža i najsurovija prepreka je mentalni zid posmatrača, onaj mučni, tihi trenutak u kojem neko pogleda osobu s invaliditetom i u svojoj glavi jednostano odbije mogućnost da je ona nekome predmet čežnje, ljubavi i divljenja.

Ljubav ne zahtijeva savršeno tijelo, korak bez pomagala niti uklapanje u nametnute, usiljene estetske kalupe. Ako se deklarativno i naglas svi slažemo s tim, zašto se onda u svakodnevnoj praksi i dalje ponašamo kao da zahtijeva?

Zato sljedeći put kada vidite osobu s invaliditetom pored partnera, nemojte se pitati kako je to moguće. Nemojte se diviti kao da gledate izuzetak. Nemojte sažalijevati. Samo zastanite dovoljno dugo da sebi priznate, ono što je možda najteže: nije njihova ljubav ono što bi nas trebalo iznenaditi. Trebalo bi nas iznenaditi koliko smo dugo živjeli u društvu koje nas je naučilo da je ona neobična.

Pravo pitanje nikada nije bilo da li osobe s invaliditetom mogu voljeti i biti voljene. Pravo, suštinsko pitanje, koje svako od nas mora bez okolišanja postaviti sebi pred ogledalom, glasi: “Zašto nam je uopšte trebalo da to ikada preispitujemo?”