„Naša djeca – Our Kids u BiH“ je udruženje građana i prijatelja djece bez roditeljskog staranja i osoba sa invaliditetom u Bosni i Hercegovini. Osnovano je 2012. godine s ciljem pružanja podrške punoljetnim mladim ljudima koji po izlasku iz dječjih domova ostaju bez institucionalne podrške, i tako postaju dio margine društva. Kroz razne projekte, suradnju sa Dječijim domom u Mostaru i Centrom za socijalni rad Mostar, jačaju njihovu uključenost u društvo i profesionalno ih osposobljavaju kako bi ravnopravno kao građani i građanke mogli koristiti svoja prava.
Jačanje inkluzije i socijalnog poduzetništva
U Bosni i Hercegovini sve više jača socijalno poduzetništvo s ciljem profesionalnog osnaživanja marginaliziranih skupina u društvu. S tim u svezi postoji nekolicina ugostiteljskih objekata koji zapošljavaju osobe s invaliditetom, poput kafića “Kutak sreće” u Tuzli i restorana “Lonato” u Mostaru. Upravo je jačanje socijalnog poduzetništva jedna od misija Udruge te su stoga 2018. godine osnovali Second Hand „Prijatelji-Friends“, butik rabljene robe s ciljem pružanja zaposlenja korisnicima i korisnicama i razvijanja njihovih vještina u radu. U butiku, koji je počeo kao radionica profesionalnog osposobljavanja, trenutno su zaposlene tri korisnice s intelektualnim teškoćama.
Sunčica Kragulj, zaposlenica je Udruženja „Naša djeca-Our Kids u BiH“ od 2019. godine. „Osnivači su bivši uposlenici udruženja, timska ideja je bila da se krene od radionice gdje će se djevojke, a i mladići koji imaju želju i volju, učiti slagati, sortirati odjeću, a tada se počela javljati želja da nam građani doniraju odjeću. Nema nitko nikakav profit od rada, sve što se zaradi ide nazad mladima. Registracijom butika su se troškovi povećali jer društvo tim biznisima ne olakšava zbog previsokih poreza, troškova“, kazala je Kragulj, projektna menadžerica udruženja.
Princip rada butika je da od sugrađana i sugrađanki primaju donacije odjeće i obuće od kojih biraju najkvalitetnije i najmodernije komade, prezentiraju ih i prodaju u butiku, dok ostatak odjeće i obuće pogodne za nošenje doniraju socijalno ugroženim osobama u gradu i okolici.
Sve zaposlenice su prijavljene, rade uz personalnu asistenticu Editu i ne kriju zadovoljstvo za profesionalnim angažmanom. „Radim u butiku, bila sam u Dječijem domu, poslije toga sam u septembru neke godine došla ovdje, nisam bila na ulici. Radim ovdje u magacinu, slažem robu“, kazala je Aida, stanarica kuće udruženja i zaposlenica butika.
Budući da im dosta ljudi donira oštećenu robu, ostvarili su suradnju s tvrtkom Vuprom u Čitluku koja proizvodi industrijske krpe tako da im proslijede tonu robe i za to dobiju određeni iznos u vidu donacije. Zaposlenica Zejna i također jedna od stanarica kuće udruženja navela je: „Sortiramo odjeću, meni je lijepo, radim da bih mogla sebi pomoći. U kući živim četiri godine.“
Profesionalno osposobljavanje
Kroz ostale stalne projekte, udruženje radi na profesionalnom usavršavanju korisnika i korisnica kuće Udruge te ih tako osnažuje za svakodnevni život. Jedan od najnovijih projekata je „Učim biti konobarica i šankerica“. „Imali smo radionice, bilo je deset učesnika i Adis je odabran kao jedan od najboljih, danas mu je zadnji dan prakse. Sljedeći korak je izrada brošure, neke vrste priručnika gdje će biti navedene metode, rad, ciljevi, onda slijedi mala promocija toga“, objasnila je Kragulj.
Projekt traje devet mjeseci, a prva tri mjeseca su imali radionice gdje su sudionici i sudionice učile osnovne vještine konobarenja i usluživanja. „Savjetovali smo se sa Srednjom ugostiteljskom školom u Mostaru da nam pomognu napraviti plan i program radionica. Onda smo dodali aspekt umrežavanja s poslodavcima jer smo tokom radionica pozivali poslodavce da dođu i da se uvjere kako mladi mogu raditi. Uspjeli smo tako jednog korisnika i zaposliti“, kazala je Kragulj.
Projekt profesionalnog osposobljavanja je, kako je istaknula Kragulj, jako važan zbog razvoja njihove ličnosti, samostalnosti, učenja kako biti trgovac, osnaživanja i ostvarivanja njihovih prava.
Problem deinstitucionalizacije
Budući da mladi nemaju gdje nakon što navrše 18 godina i izađu iz dječjeg doma, tu se javlja problem državne odgovornosti jer, kako ističe Kragulj, ti mladi pripadaju društvenoj zajednici, a zavodi su zatvoren život za razliku od života kad su oni uključeni u lokalnu zajednicu, kad su vidljivi, kada ljudi u zajednici znaju za njih, ne diskriminiraju ih i tretiraju s poštovanjem. Vlada FBiH usvojila je 2014. godine „Strategiju deinstitucionalizacije i transformacije ustanova socijalne zaštite u FBiH 2014-2020“ u kojoj je zaključeno da postoji potreba za povećanjem opsega, kvalitete i raznovrsnosti vaninstitucionalnih oblika brige u zajednici, međutim, prema Kragulj, njihovo udruženje je jedino u Hercegovini koje nudi smještaj i asistenciju.
„Mi smo malo udruženje koje funkcionira pomoću donacija. Prije nego upoznamo potencijalnog korisnika/cu našeg programa, razgovaramo s njihovim odgajateljima iz Dječijeg doma, vidimo koje su njihove karakteristike i da li se uklapaju i da li mogu živjeti u grupi. Maksimalno možemo primiti osam do devet korisnika, a podrška je cjeloživotna jer oni ne mogu sami“, kazala je Kragulj.
Kroz Projekt „Kuća na pola puta“ životno osposobljavaju korisnike i korisnice doma. Oni/e koji/e nisu zaposleni/e, idu na kreativne radionice ili volontiraju u suradnji s drugim lokalnim udruženjima. Osim spomenutog projekta, svakodnevno djeluje i Projekt personalna asistencija štićenicima u JU Zavod Pazarić, gdje udruženje već godinama plaća dva asistenta za korisnike u Pazariću.
Iako Grad Mostar godišnje iz budžeta izdvaja 25 000 KM za ovo udruženje, taj novac im je dovoljan samo za hranu i režije. „Nekoliko puta smo slali molbu za povećanje budžeta, ali na tome je stalo, tu treba više lobirati, neki vijećnici su nam dolazili, ali to nije urodilo plodom“, objasnila je Kragulj.
Poručuje da treba jačati svijest o ovom problemu, jer ne zna puno ljudi šta osobe s poteškoćama u razvoju mogu. „Treba se jačati svijest našeg društva o ovim ugroženim kategorijama, posebno osoba s intelektualnim poteškoćama, da se jača svijest o njihovom postojanju u društvu, da ostvare sva svoja prava kao bilo tko drugi, bez diskriminacije, na ravnopravan način“, zaključuje Kragulj s mišlju da je ispunjava znanje da pomaže nekome drugome.
