U okviru kampanje “DA SE ONE ČUJU” koju su portal zamisli.ba i Centar za mlade Kvart Prijedor kreirali inspirisani Mjesecom ženske historije, sa željom da se podigne vidljvost žena koje svojim radom u zajednici doprinose razbijanju predrasuda i stereotipa koje su nametnute kao teret ženama u našem društvu, razgovarali smo s Ružicom Ljubičić iz Mostara. Ružica je novinarka, koja trenutno radi na doktorskoj disertaciji na temu analiza medijskog izvještavanja o nasilju nad ženama. Ona je također, autorica i koautorica nekoliko stručnih i naučnih radova o rodnoj ravnopravnosti i rodno zasnovanom nasilju.
Zašto je važno izvještavati o temama rodne ravnopravnosti i nasilja nad ženama
kontunuirano?
Živimo u vremenima velikog tehnološkog, informacijskog i komunikacijskog napredka, međutim, kada je u pitanju individualna i kolektivna svijest o pravima žena, situacija je zabrinjavajuća. Dok postoji bilo kakav oblik nasilja prema ženama ili bilo koji način koji će ugroziti žensko dostojanstvo, treba o tome pisati i to iz više gledišta. Da bi to izvještavanje bilo kvalitetno, potrebni su nam sugovornici i sugovorkinje iz područja prava, socijalne skrbi, psihologije, ginekologije, zdravstvene njege, NGO sektora ali i ljudi koji imaju utjecaj u religijama, politici, ideologiji. Svi oni mogu pomoći da situacija bude bolja i da se utjecaj patrijarhata promijeni. Naime, patrijarhat ima tezu da želi očuvati obiteljske vrijednosti. Pitam ih kakve vrijednosti mogu biti sagrađene i očuvanje u obitelji u kojima otac, brat, ujak zlostavlja žene? O kakvim moralnim vrijednostima govorimo kada odgajamo djevojčice da šute i pognu glavu na svaku mušku zapovijed? Sve ove elemente i konstukcije treba propitivati iz dana u dan, ne samo povodom 8. marta ili 25. novembra.
Kakav je odnos društva, javnosti i tvoje okoline prema tvojoj posvećenosti da pišeš i izvještavaš o ovim temama?
U svojoj obitelji imam veliku podršku i ljubav od svog oca, stoga mogu reći da sam odgojena u obitelji u kojoj sam poticana da čitam, učim, radim, da budem samostalna. Naravno i ja se susrećem s pitanjima o svojoj udaji, majčinstvu, međutim, nailazim i na reakcije ljudi koji poštuju moje izbore i stavove. I to je zaista ohrabrujuće, djeluje pozitivno. Što se mog pisanja tiče, inspirira me svakodnevnica žene i to me tjera da pišem o zagovaranju smanjenja pdv-a na tampone i uloške, o rodnim ulogama od škole do braka pa do starosti. Dakle, to je čitav spektar boja ali i nijansi o svakodnevnici jedne žene iz različitih kutova.
Često pišeš o predrasudama i stereotipima koji se nameću ženama u našem društvu, kako se kao društvo borimo s njima, da li se borimo dovoljno?
Ne dovoljno, često prešutimo na ono što je očito. Toleriramo nasilje, a da ne govorim da nedostaje reakcija na seksizam i na otvorenu mizoginiju. Želim naglasiti, svaki put kada žena reagira na bilo koji oblik diskriminacije, ona pobjeđuje. Suprotstavila se tom toksičnom sindromu i na taj način napravila veliki korak za ženska prava. Kao što divna književnica Senka Marić kaže svaki taj korak je bitan i čini promjene. Problem nastaje svaki put kada žena kaže oni dani u mjesecu, a ne mensturacija, glasno i jasno. Nelagodnost i taj sram nametnut od patrijarhata do nekih velikih eksponiranosti npr. “provokativno odijevanje”, također nametnut od patrijarhata ali s konzumerističkom agendom. No, protiv ovoga se možemo boriti. Uvjerena sam u to jer poznajem puno žena koje su svjesne ove problematike.
Kako se ti nosiš s predrasudama u stereotipima koji te kao mladu ženu, posebno ženu koja bira da kontinuirano piše i govori o tome, opterećuju?
To u meni budi različite emocije koje se od inata i prkosa pretvore rad, u pisanje, prijavu na neku edukaciju ili seminar. Onda upoznam divne ljude koji podržavaju rodnu ravnopravnost i koji se bore za pravu stvar. Još uvijek nisam naučila razumjeti šovinizam i toksični maskulinitet ali isto tako kada žena ženu osuđuje, otvoreno kritizira i blati. Treba nam više ženske solidarnosti, da jedna drugoj budemo vjetar u leđa. Onda će biti lakše pobijediti svaki stereotip i predrasudu.
Koliko prosječna mlada osoba u Bosni i Hercegovini zna o rodnoj (ne)ravnopravnosti? Koliko i da li se mladi zanimaju za ovu problematiku?
Ovim putem bih pohvalila svoju mentoricu, profesoricu Martinu Planinić koja na Sveučilištu u Mostaru ima kolegij Mediji i rodne uloge. Kolegij je bio njena originalna ideja i vidim da se brojnim studenticama sviđa taj kolegij. Postoje i vrlo zanimljivi sadržaji koji postaju sve popularniji i dopiru do svijesti mladih. Međutim, bilo bi idealno kada bi se o rodna ravnopravnosti učilo od predškolskih dana. Mislim da
jedino edukacija može utjecati na promjenu u korist punog ostvarivanja ženskih prava.
Kada govorimo o rodno zasnovanom nasilju, koje su to teme i problemi o kojima bismo više trebali govoriti i pisati?
Voljela bih da se više piše i govori o psihičkom nasilju nad ženama od manipulativnih metoda koje muškarci svjesno upotrebljavaju u vezama do zabrana kretanja, ucjena i prijetnji. Psihičko nasilje se prenijelo i u prostor digitalnog komuniciranja i društvenih mreža. Stoga bi pozvala djevojke, žene da reagiraju na svaku uvredu, seksističku šalu, govor mržnje. Najgore je prešutjeti i to nositi u sebi. Čim se progovori, dođe do oslobođenja negativnih emocija. Nismo tu da budemo robinje nasilnih frustracija. Drage žene, njegujte svoju autentičnost i ne dopustite nikome da vas na bilo koji način ponižava, omalovažava ili kritizira vašu vrijednost.
