Omladinska organizacija „Čuvari Sane“ Prijedor nije pristala na futur: investitor će ispoštovati zakon, investitor će primijeniti standarde zaštite životne sredine, investitor će pribaviti ekološku dozvolu. Svojim su aktivizmom – iako umjesto te riječi radije koriste sintagmu građanska inicijativa – spriječili, već u povoju, gradnju benzinske pumpe u blizini obale Sane. Zasad.
“Ono što želim ovdje da kažem pred svima vama /je da/ ja nisam čovjek koji popušta pod pritiscima bilo koga, ni bilo kog investitora, ni bilo kog udruženja, ni bilo kog odborničkog kluba, niti bilo koga, potvrdio je gradonačelnik Prijedora Dalibor Pavlović da je pritisaka da se usvoji regulacioni plan radnog naziva Sana B1 bilo. „Benzinska pumpa jeste problem, možda samo zbog Sane i njene blizine Sani, ali šta ćemo reći onim investitorima koji su željeli da prave zgrade i svoje objekte zašto više od dvije godine stoji ovaj regulacioni plan“, pitao je Pavlović.
Izradu dokumenta inicirala je 2018. godine grupa pravnih i fizičkih lica: „Paspalj komerc“ d.o.o. Prijedor, Dragan Balaban, Rajko Balaban, Nenad Stupar, Zorica Gruban, Slaviša Bogunović, Marko Stjepanović, Marko Mikanović i Željko Todoran, na bazi čega je odluku o pristupanju izradi plana donijela Skupština grada Prijedora 24. decembra 2019. godine. Inicijatori su i finansirali izradu plana, a ugovor sa licenciranom kućom „Routing“ d.o.o. Banjaluka sklopio je jedan od njih, „Paspalj komerc“. Odluku je na sjednici Skupštine grada Prijedora 25. avgusta povukao s dnevnog reda gradonačelnik Pavlović ističući da ju je donijela prethodna vlast /kao da je u ovom gradu i ovom milenijumu stranka iz koje gradonačelnik dolazi ikada bila izvan vlasti/ i ukazujući na proceduralne manjkavosti koje je, kako je rekao, čine nezakonitom: ne sadrži rok izrade, savjet za izradu plana imenovan nakon predviđenog roka, obavijesti o javnom uvidu objavljene mimo propisanih rokova i dokument Skupštini dostavljen poslije predviđenog roka.
Sve pobrojano, međutim, jesu formalni, tehnički propusti, ne i sadržajni, suštinski. Jer plan je sačino tim od 17 inženjera i konsultovane su sve nadležne lokalne i republičke institucije i niko od njih nije u pitanje doveo mogućnost građenja benzinske pumpe u blizini riječnog vodotoka. Ekološki akitvisti jesu i time je njihova pobjeda i veća. Građani vs institucionalni aparat potpomognut filozofijom investitora da svojim parama može sve 1:0.
Skupština grada usvojila je prijedlog gradonačelnika da grad finansira izradu novog regulacionog plana za ovo područje.
„To ne znači da benzinska pumpa ponovo neće biti u planu“, rekao je jedan od odbornika. U pitanju je bio neformalan razgovor, te identitet stoga ne objavljujemo.
„Ako se to desi, ide opet ista borba“, rekao je prvi čovjek „Čuvara Sane“ Milan Sadžak. „Mi sve što radimo unutar organizacije, radimo volonterski i mimo politike. Vrlo teško će biti opstati i održati se, a da nas se ne poistovijeti s nekom strankom, ali vrlo rado pristajemo na tu borbu. Ne radimo za pare, već zato što volimo. Nas se ne može pridobiti ničim materijalnim. Kod nas ništa nema cijenu. A svaki papir, koji je investitoru potreban, ima“, poručuje.
Pokazuje video masne mrlje na vodi ispred svoje kuće u Srpskih velikana, fotografije fekalija sa haštagom ‘ne pada s drveta’, ističući da od vodostanice do hotela “Prijedor” postoje četiri direktna ispusta kanalizacije u Sanu. Sjeća se da je registrovanje organizacije trajalo od septembra 2019. do kraja januara 2020. godine i da su im dokumenti vraćani “zbog zareza”, a da ozbiljnost regulacionog plana oslikava to što u njemu piše da „kvalitet vazduha na ovom području u velikoj mjeri zavisi od klimatskih karakteristika, kao i ukupnih imisionih vrijednosti polutanata šireg vazdušnog polja Modriče“ i „ovaj princip izgradnje u novim gradskim zonama Banjaluke ne treba primjenjivati“.
„Nije problem copy/paste nego ko je to čitao, je li iko kontrolisao šta piše, kome je sve prošlo kroz ruke, a da nije vratio na ispravku“, dodao je Sadžak.
Kaže da nema problem javno reći da je pritisaka od investitora bilo – od pokušaja podmićivanja, zvanja telefonom, kruženja u džipovima oko aktivista – ali da su sve prijavili policiji, da ne žele ići njihovim stopama i da neće praviti od sebe žrtve.
„Samim tim što regularnim putem ne mogu doći do svojih ciljeva, pokazuju da nije u redu to čemu teže. Da su ispoštovali zakon i da se ne boje za ispravnost svojih postupaka, zašto bi uopšte morali tražiti prečice? A svaki čovjek koji živi Sanu je zainteresovana strana. Rijeku ne smije niko da uzurpira niti otme. To je javno vodno dobro u vlasništvu Republike Srpske kojim gazduje Javna ustanova ‘Vode Srpske'“, zaključio je Sadžak.
Ovdje dolazimo do jedne uvriježene priče koja kaže da postoji dio obale koji je državni i kojim svako mora imati pristup do vode. Ona se prenosi generacijama, a razlikuje se samo u broju metara – koliko od vode ne smije ništa biti zaposjednuto, uzurpirano, izgrađeno. Za razilku od ovog narativa, legislativa nije tako jednostavna, a ni isključiva. Prema Zakonu o vodama, javno vodno dobro – ono koje je u vlasništvu Republike Srpske, a time i njenih građana, čine katastarske parcele koje su do stupanja na snagu ovog zakona – a prvi je iz 2006. godine, bile upisane u zemljišne knjige odnosno katastar nepokretnosti kao javno vodno dobro od opšteg interesa. Ovim je zakonom, a i pripadajućim podzakonskim aktima, propisano i kako nešto može postati javno vodno dobro, ali i prestati to biti, kao i kako se javno vodno dobro može dobiti pod zakup ili koncesiju. To, nažalost, znači da javno vodno dobro nije trajna nego promjenjiva kategorija, a ta ga fleksibilnost čini ranjivim.
Zajedno sa ekološkim aktivistima malo dužeg staža, „Čuvari Sane“ uključeni su u inicijativu da lokalna zajednica donese svoje akte o zaštiti rijeke Sane čime bi se spriječilo dalje uništavanje. Naime, i sam nosilac izrade regulacionog plana primjedbe koje su se odnosile na zaštitu životne sredine odbacio je uz obrazloženje da ne postoji odluka o proglašenju Sane zaštićenim prirodnim pejzažom. Tu je inicijativu tadašnja opština Prijedor pokrenula 2013. godine, ali ju je Republički zavod za zaštitu kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa odbio kao „komplikovanu i nerealnu“, budući da se na prostoru uzvodno od Brezičana „nalaze naselja koja su u prirodnom smislu devastirala prostor“ i da su „obale izgubile osnovna obilježjai vrijednosti zbog kojih je prostor planiran za zaštitu“.
„Već tada došli smo na ideju da lokalna zajednica – kada već to odbija viši nivo vlasti – donese svoje akte kojima bi se rijeka zaštitila. To je zahtjevan i dugotrajan posao gdje nevladin sektor može doprinijeti smjernicama, ali su institucije i struka te koje bi morale oblikovati dokument zajedno sa nama. Trenutno smo najbliže rješenju da to budu dva dokumenta – jedan pravilnik koji će propisati šta se može, a šta ne može, i jedan regulacioni plan toka i priobalja Sane koji bi proisticao iz tog pravilnika. To bi trebalo definisati prije donošenja budžeta za iduću godinu kako bi se predvidjela sredstva za izradu regulacionog plana, a svakako bi oba trebalo da budu donesena prije izrada dokumenata prostornog uređenja u blizini rijeke Sane“, rekao je Goran Krivić iz Koalicije za zaštitu Sane i član Savjeta za zaštitu životne sredine grada Prijedora.
On je naveo da je i Udruženje “Sanus” Prijedor dostavilo čitav niz primjedbi uz zaključak da je sporni plan urađen “prepisivački, nestručno i neprofesionalno” i da nije “poštovao dokumente višeg reda niti zakonom definisane pravilnike”, te da je zato neprihvatljiv.
“Onda dođete na javnu raspravu i slušate kako nosilac izrade tumači zakone kako njemu odgovara i ublažava propise prema potrebama investitora koji ga ja angažovao. Sve i da to jeste tako, nema ni urbanističkog ni estetskog ni potrošačkog opravdanja da se gradi benzinska pumpa na gradskom kupalištu, u pješačkoj zoni, a da pritom imamo benzinske pumpe u Tukovima, na autobuskoj stanici i u blizini vatrogasnog doma, udaljene međusobno od 500 do 1.500 metara”, dodao je Krivić.
U danu kada pišem ovaj tekst „Čuvari Sane“ potpisuju sporazum o saradnji sa Sportskim ribolovnim društvom „Sana“ Prijedor koje je registrovano u aprilu ove godine, a narednog je mjeseca s Ministarstvom poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Republike Srpske potpisalo ugovor o privremenom ustupanju ribolovne zone na korištenje. Širi se kritična masa.
Rijeka Sana nije bila tema konferencije za dijasporu, održane krajem jula u Prijedoru, ali ju je tada aktualizovao Milan Knežević, Prijedorčanin sa beogradskom i Beograđanin s prijedorskom adresom.
„Očuvanje rijeke Sane možda neko neće shvatiti u ravni isključivosti, ali opstanak rijeke je opstanak života. Ono što se ovih dana dešava i čemu sam svjedok najveći je biološki incest na svijetu“, rekao je vlasnik firme „Modus“ iz Beograda i bivši predsjednik Asocijacije malih i srednjih preduzeća Srbije.
Pozvan da bude sagovornik u ovom tekstu, Knežević je rekao da je na više nivoa rijeka ugrožena jer o njoj ne brinu institucije koje građani plaćaju, divljom privatizacijom zauzete su ribarske staze i priobalni pojas na kojem ne bi smjelo da se gradi, nekontrolisano se izlijevaju fekalije u vodotok, urušavaju se i betoniraju obale, prokopava i produbljuje korito, a učestale su bujične poplave jer se sijeku stabla koja su prirodna kapilarna zaštita od poplava.
„Da kako mogu, napravili bi dnevni boravak na vodi“, kazao je Knežević.
Prema njegovim riječima, rješenje problema bi bilo u intenzivnom radu inspekcije i dosljednoj kaznenoj politici koja je ujedno i najefikasnija preventiva.
„Ako, na primjer, nekog u Čarakovu kaznite sa 100 KM zbog bacanja smeća u vodu, to će raščuti, pa će se i drugi zapitati prije nego što to isto urade. Kad kaznite pet ljudi i to objavite, mnogi poslije toga neće se ni usuditi da probaju. Momci iz ‘Čuvara Sane’ imaju taj romantičarski pristup i to je i u redu, ali, evo, već nekoliko puta uspijevaju da i dovedu inspekcije na svojevoljno postavljene brane i na bagere u vodi i, koliko vidim, ima to odjeka u javnosti. U njima vidim novi građanski nukleus koji će praviti otklon od političkih partija, a zagovarati građanske inicijative. Građanima je dozvoljeno da protestuju, ali, nažalost, većinom su u stanju kolektivne nesvijesti i ne znaju šta su njihova prava, a šta obaveze vlasti. Jedna od obaveza je da slušaju građanske inicijative. Bitka za Sanu je na ivici i vršioci funkcija imaju prilku da naprave civilizacijsko-kulturološki iskorak, za početak napraviti strategiju za zaštitu Sane, a to ne košta ništa“, smatra Knežević.
On je dodao da je ovog ljeta vidio čovjeka kako u Sanu baca kesu smeća i da vjeruje da taj čovjek ni ne zna da upravo radi nešto što ne bi trebalo.
„Neznanje najjednostavnije postaje aktivno. Ono o svemu ima mišljenje zato što ga ne obavezuju ni logika ni činjenica. Jedan Slovenac je, vidjevši kako se u rijeci Drini riba lovi dinamitom, odštampao hiljadu letaka s natpisom ‘Drina nije mesnica’ i podijelio duž obala ove rijeke. To je vid informatičkog šoka. Tako bi se i duž obala Sane mogli dijeliti leci s porukama protiv bacanja otpada, divlje gradnje i uzurpacije prirodnog dobra. Italijanima je za promjenu svijesti bilo potrebno pedesetak godina, a problem je što kod nas taj proces još nije ni počeo“, naglasio je Knežević.
Sagovornici se slažu i u tome da bi bilo nerealno očekivati rušenje bespravne gradnje duž obala Sane, ali da se može i treba posebno regulisati, a onda i naplatiti legalizacija, te od tog prihoda – kao i od prihoda od kazni – ulagati dalje u prevenciju i edukaciju, u zaštitne mjere, kao i u izgradnju i uređenje gradskih javnih kupališta. Posljedično, uvećali bi se prihodi od poreza na nepokretnosti koji u cjelosti pripadaju lokalnim zajednicama.
Moj suprug je ove godine ušao u posjed porodične imovine u Rasavcima gdje su njegov otac i stric sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka izgradili vikendice koje su 1992. godine opljačkane i srušene. Kada je stiglo rješenje iz Republičke uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove, u njemu je pisalo da je vrsta objekta: stalni sa dozvolom. Kakav raritet! Tamo boravimo gotovo svakodnevno i svjedočimo izgledu i promjenama i obala i korita. Ovih dana penjemo se na Vijadukt da napravim fotografije za ovaj tekst. Vraćam se u auto, a on me pita: “I? Ima l’ vode u Sani?”
