Možda ništa nije tako neizvjesno u BiH kao interpretacija prošlosti i borba za etnicizirano sjećanje. Ovaj paradoks nikad više ne uskrsava nego u na obilježavanjima stradanja civilnih žrtava rata približavajući se Danu bijelih traka koji se obilježava 31 maja u Prijedoru.
Tog dana 1992. godine je srpska vlast u Prijedoru putem radija pozvale nesrpsko stanovništvo na vjernost novouspostavljenoj vlasti u gradu uz naređenje da se na prozore izvjese bijeli čaršafi, a ljudi su oko ruku morali nositi bijele trake. Ubrzo zatim su počela hapšenja zastrašivanja i internacija u novoformirane koncentracijske logore na prostoru grada.
Ljudi su preko noći izgubili svoja ljudska i politička prava, postajući homo sacer, osoba izgnana iz sfere političkog, osuđena na život izvan zakonskog poretka. Nezakoniti otkazi zastrašivanja učinili su život u gradu nemogućim.
Bitno je napomenuti da su ovome prethodile potpuno iracionalne teorije zavjere o “novoj 1941“ koja se mora zaustavti, teorija o dr Željko Sikora, porijeklom Čeh, koji biva optužen za izazivanje neplodnosti kod Srpkinja i prisiljavanje na abortuse muške djece, a ove optužbe bivaju izrečene i protiv dr Osmana Mahmuljina.
Ovo targetiranje uglednih i obrazovanih građana je imalo ulogu da dehumanizira i stvori animozitet spram svih Bošnjaka i Hrvata.
Teško je povjerovati šta se to desilo u većinski partizanskom kraju, gdje su se priče o NOB-u prenosile generacijski i bile dio nekog kolektivnog identiteta koji je prevazilazio granice etničkog.
Prošlost uveliko određuje naš odnos spram budućnosti no ona kao takva nije i ne mora biti neka vrsta usuda ako promijenimo svoj odnos prema njoj i izgradimo inkluzivniju kulturu sjećanja.
Negacija zločina i tavorenje u izmaštanoj herojskoj prošlosti je potpuno paralisalo bilo kakvu mogućnost katarze koja je u ovoj ili onoj formi potrebna ovom društvu.
Dan bijelih traka zahtijeva svojevrsni izlazak iz vlastite zone komfora i dopuštanje prostora stidu i empatiji – ne zato što smo pripadnici neke određene nacije već da u nekom alternativnom imaginariju zamislimo da su ti ubijeni mogli biti naši očevi, majke i braća.
Oni bivaju prebrisani iz kolektivne memorije grada, prognani kao drugost koja nema lice, formu opis.
Poricanje kao mehanizam odbijanja prihvatanja odgovornosti u krajnjoj instanci razara pojedinca koji poriče a u dubini svoga bića zna istinu.
Negiranje zločina ili njihovo pravdanje (da mi ni nismo njih oni bi nas) je potpuno etički neispravno i vodi pojedinca u moralnu propast. Empatisati se sa drugim, podijeliti bol predstavljeno je kao slabost, izdaja – ovakav poredak već sada neki opšti nedostatak empatije u društvu, ismijavanje žrtava silovanja ili porodičnog nasilja gotovo je potpuno normalizovano. Ubijeni su bili i prijatelji, radne kolege, školski drugovi vjenčani kumovi, koji su gotovo preko noći promijenili svoj sistem vrijednosti i ubijeđenja, generacija odgojena na egalitarnim vrijednostima bratstva i jedinstva trampila tu ideologiju za ekstremni šovinizam koje su joj ponudile elite.
Masovne nacionalističke histerije nisu specifičnost ovih prostora, no ono što jeste da isti narativ, pod promijenjivim kontekstima opstaje sve ove godine.
Mlađe generacije ne poznavajući multietničku prošlost svoga grada samo reprodukuju ono što su čuli od roditelja, u školi i u medijima i živeći u toj pararelnoj realnosti koja ne odgovara činjenicama koje su dokumentovane i sudski utvrđene.
Postratno njemačko društvo je sprovodilo intenzivne programe denacifikacije stanovništva i bolno ga suočila sa prošlošću, no zahvaljujući njima Njemačka je umnogome to što je danas.
Teško da BiH može zbog svog uređenja i društvenog konteksta da replikuje isti model, zato nam ostaju različite inicijative građanskog samoorganizovanja koje u neku ruku rade sve ono što bi trebali da rade državni organi. Bez temeljitog i radikalnog suočavanja sa prošlošću otvaramo prostor da se ratni zločini ponove.
