Naši vrli zločinci

|

Kultura sjećanja

Postratno vrijeme u BiH  je iznjedrilo potpuno novu kulturu heroja od one socijalističke, dok su se heroji NOBa i partizanski pokret prepuštali zaboravu ili pak radikalno reinterpretirali. Novom društvenom uređenju i postfašističkoj stvarnosti likovi Lepe Radić koja prkosno ide na vješala ili Milke – Mike Bosnić koja sklanja ćebe sa partizanskog tenka nisu više odgovarali, njihovo mjesto su zauzeli osuđeni za ratne zločine.

Ova vrijednosna inverzija prikazuje svu društvenu regresiju koja se desila poslije rata.

U bosanskohercegovačkom entitet Republika Srpska glorifikacija ratnih zločinaca je potpuno normalizovana i potpuno popunila javni prostor nacionalističkom simbolikom, dok naprimjer u Mostaru mnogobrojne ulice nose imena zločinaca iz Drugog svjetskog rata.

Ova nova kultura sjećanja nastoji praviti nasilne ideološke poveznice između Drugog svijrtskog i ratova devedesetih, koji su istorijskom društvenom kontekstu potpuno neuoporedivi. U gajenju ovakvih narativa učestvuje čitava društvena elita zajedno sa vjerskim poglavarima dajući tako njihovim zločinima neku vrstu božanskog proviđenja.

Jedan od paradoksa apologeta ratnih zloćinaca da iako čvrsto vjeruju da su njihovi idoli nepravedno utamničeni kao dio neke velike zavjere, kada podrška njima izađe u javni prostor u vidu skupova, grafita – vrlo često su tim porukama veliča upravo zločin za koji tobože nisu krivi. Na ovaj način čitava stvarnost se promatra kroz prizmu, ratnog zločina u kojoj su žrtve nekako same krive za zločin koji im se desio. Ovim se žrtva zločina dalje dehumanizira  i oduzimaju joj se sve ljudske osobine.

Ono što je također otežava suočavanje sa prošlošću je snažna identifikacija sa zločincem, ne postoji distinkcija između njegove moralne odgovornosti i apstratnih “nas“. Ono što je istoga proisteklo imamo priliku vidjeti svakodneno potpuni gubitak empatije spram žrtve se sada prenio i na pripadnike vlastitog etnosa, ismijavanje žrtava seksualnog uznemiravanja na društvenim mrežama je poprimio alarmatne razmjere, emotikoni ismijavanja na vijesti o broju žrtava Covid 19 su bili su više pravilo nego izuzetak na početku pandemije.

Normalizacija patološkog ponašanja traje godinama i produkt je državnih politika, svima je dobro poznato gostovanje Vojislava Šešelja kod Minimaksa devedesetih u kojem on poput stend up komičara izjavljuje da će vaditi Hrvatima srce rđavom kašikom. Ova monstruozna izjava postala je isto tako dio popularne kulture koja se i dan danas promatra kao neki primjer vrsnog humora.

Gotovo trideset godina nakon završetka ratova na prostoru bivše Jugoslavije presuđeni ratni zločinci još uvijek gostuju na lokalnim televizijama reinterpretirajući događaje iz devedesetih. Oni su u međuvremenu izgubili političku moć koju su nekada imali, međutim njihov tzv herojski status ih čini i dalje izuzetno opasnim. Još jedan od paradoksa ovog gotovo mesijanskog statusa koji zločinci imaju na prostoru bivše države je taj kada bi prosječnog poklonika ove ideologije pitali šta misle o zločinima od Mijanmara do Sijera Leonea, odgovor bi u većini slučajeva bio da ih osuđuju i da su zastrašujući.

Nedostatak regulative na državnom nivou kojom bi se tačno odredile sankcije za veličanje ratnih zločinaca i poricanje genocida (onako kako su to uradile Njemačka i Austrija) je neophodna u bh društvu.

Uloga političke ekonomije u ovoj pojavi nije zanemariva budući da je veliki dio bogatstva koje su krimogene elite stekle je produkt upravo pljačke, šverca i otimanja. Čini se da izuzetno mali broj stanovnika Bosne i Hercegovine vidi vezu između devastacije privrede, demografskog pražnjenja – sa političkim odabirom koji su napravili devedesetih i čije posljedice nažalost  još uvijek žive.

Na koji način razgraditi ove narative koji su postali dio svakodnevnog komuniciranja i javnog života u tolikoj mjeri da nas štandovi koji prodaju majice sa likovima haških osuđenika ne skandaliziraju, čak iako ne gajimo nacionalističke sentimente. Njegovati ove vrijednosti u vremenu kada se svijet ubrzano globalizuje, u vremenu istorijskih migracija, predstavlja neku vrstu društvenog samoubistva, budući da kulture, zajednice, države koje njeguju ovakve izolacionističke konzervativne vrijednosti osuđene su na lagano nestajanje.

 

Komentari