Cyberbulliying kao novi oblik vršnjačkog nasilja je eksponencijalno narastao posljednjih godina (uporedo sa širenjem upotrebe društvenih mreža). Budući da je riječ o relativno novoj društvenoj devijaciji discipline koje su zadužene za praćenje ovakvih oblika zlostavljanja (psihologija, sociologija, pedagogija), pomalo kaskaju sa hvatanjem u koštac sa ovim problemom, dok problem, čini se, eksponencijalno raste širom svijeta.
Cyber bullying ima sve odlike ranijih oblika zlostavljanja i zadirkivanja u školi, no sa potencijalno razornijim posljedicama budući da se ne dešava u školskom sistemu, već najčešće izvan nastavnog procesa u privatnoj sferi (vlastitom domu) gdje bi se trebala osjećati najsigurnije. Roditelji vrlo često zbog svojevrsnog generacijskog jaza između njih i djece (koji je ekspanzija online komuniciranja samo povećala) nisu u stanju da eventualne promijene u dječijem ponašanju povežu sa virtuelnim prostorom, što uveliko otežava njihovo otklanjanje i detekciju.
U Sjedinjenim Američkim Državama cyberbullying je regulisan na nivou saveznih država, dok je na federalnom nivou još uvijek nepostojeći. Drugi problem koji se javlja a takođe je pravne prirode je upravo nadležnost – imaju li obrazovne ustanove mogućnost da osim sankcija na vlastitom tlu, kampus, školsko dvorište, zlostavljača prijave i drugim instancama. Cyberbulliying u zemljama zapada također ima jaku rodnu, seksualnu i rasnu dimenziju. Po američkom CDC ( Center for disease control) 28,1% LGBT populacije je prijavilo neku vrstu online nasilja, dok je istu pojavu prijavilo svega 14,1 heteroseksualne populacije.
Pravna teorija ali i praksa ima veliki problem u regulaciji virtuelnog prostora budući da tehnološki divovi (Facebook,Twitter ,Instagram ) imaju vlastite vrlo često nejasne standarde o neprihvatljivim sadržajima na internetu, a njihova ogromna moć i novac dodatno otežava zakonsku regulativu.
Bosna i Hercegovina gotovo da i nema regulativu koja sankcioniše ove pojave, a njen komplikovani politički ustroj dodatno otežava čitavu situaciju. U Federaciji Bosne i Hercegovine se Krivični zakon ne odnosi na maloljetnike a oni čine većinu internet nasilnika. Još jedna stvar koja ovaj oblik nasilja čini specifičnim je i anonimnost zlostavljača (pseudonimi, lažni profili ) što u mnogim slučajevima nalaženje i kažnjavanje odgovornih čini gotovo nemogućim.
Cyberbullying može otvoriti prostor i za mnoge druge socijalno-devijantne pojave (seksualno uznemiravanje, pedofiliju ) i zbog toga edukacija o značaju zaštite na internetu i učenje o korištenju iste ima nemjerljiv značaj.
To naravno ne znači da roditelji ili staratelji trebaju da djeci radikalno redukuju pristup online svijetu već da naprosto obrate pažnju na kvalitet i sadržaj istog.
Drugi problem koji se često javlja je svojevrsna moralna panika koja se stvara sa širenjem neprovjerenih informacija na internetu, a dva najpoznatija takva fenomena su igrice Momo i Plavi kit.
Priča o Momou počinje 2018. godine kada je internetom počela kružiti vijest o postojanju igrice Momo interaktivnog lika koji dodaje djecu i tinejdžere na Whatssup, a potom ih prijetećim porukama i uznemirujućim fotografijama prisiljava na samoozljeđivanje, a potom i suicid.
Priču o samoubistvu djevojčice u Indiji a potom u Indoneziji koje je navodno bilo inspirisano igricom objavili su neki lokalni indijski portali iako se kasnije utvrdilo da takvo samoubistvo nikada nije zabilježeno. To nije spriječilo ni mnoge medije na zapadu da vijest objave kao istinitu i tako stvore svojevrsnu histeriju među roditeljima širom svijeta, koja nije zaobišla ni naše krajeve i izazvala burne reakcije praćene brojnim dezinformacijama na društvenim mrežama.
Plavi kit se zasniva na sličnoj premisi i nešto je stariji od Momo izazova, pojavio se u Rusiji 2016. godine, a potom se proširio širom ruskog govornog područja. Igrica navodno od učesnika traži da u periodu od 50 dana izvrše seriju samopovređujućih rituala koji na kraju kulminiraju samoubistvom. Potom je novinarka lista Novaya Gazeta Galina Mursalieva objavila članak u kojem tvrdi da je igrica uzrokovala 130 samoubistava u Rusiji za koji nije ponudila nikakav konkretan dokaz ,što je izazvalo oštre reakcije mnogobrojnih medijskih radnika u Rusiji.
Nasilje i zlostavljanje u virtuelnom prostoru neće nestati, već će najvjerovatnije sa daljom digitalizacijom našeg svakodnevnog života dobijati nove oblike i tako stvarati nove izazove po savremeno društvo. Rješenje se sastoji u usklađivanju zakonske regulative koja mora ići u korak sa vremenom, ali i uvođenju programa digitalnog opismenjavanja za sve generacije. Samo tako ćemo uspjeti napraviti određene pomake u distinkciji problema koje stvara internet nasilje i neprovjerenih paničnih lažnih vijesti.
