Kada kažemo osoba sa invaliditetom, većina nas pomisli na osobu u invalidskim kolicima. Čak je takav i znak za predstavljanje osoba sa invaliditetom. Međutim, stvarnost je mnogo drugačija. Moramo biti svjesni da postoje i druge vrste invaliditeta, one manje vidljive ili čak nevidljive. Osobe sa nevidljivim invaliditetom izgledaju zdravo, bez vidljivih nedostataka, međutim invalidnost pokriva mnogobrojna stanja. U ta stanja ubrajamo poremećaje spavanja, disleksiju, dijabetes, artritis, PTSP, multiplu sklerozu…Ono što je karakteristično za osobe sa nevidljivim invaliditetom jeste da prikrivaju svoje pravo stanje, naročito ako je riječ o mlađim osobama. Osobe sa invaliditetom, vidljivim ili nevidljivim se svakodnevno susreću sa predrasudama i stigmom.
Međunarodni dan osoba sa invaliditetom obilježava se 3. decembra širom svijeta. Ova praksa počinje 1992. godine rezolucijom Generalne skupštine UN 47/3. Cilj obilježavanja Međunarodnog dana osoba sa invaliditetom jeste da se mobiliše podrška za kritična pitanja koja se odnose na inkluziju osoba sa invaliditetom, da se promoviše podizanje svijesti o problemima invalidnosti i ukaže na prednost inkluzivnog i pristupačnog društva za sve.
Svjetska zdravstvena organizacija procjenjuje da vi[e od milijarde ljudi ili oko 15% svjetske populacije ima neki oblik invaliditeta. Predviđa se da će se u budućnosti broj osoba sa invaliditetom povećati obzirom na starenje stanovništva i porast prevalencije nezaraznih bolesti. Od ovog broja, procjenjuje se, da 450 miliona ljudi živi sa mentalnim ili neurološkim oboljenjem. Međutim, ono što je uznemirujuće jeste da oko dvije trećine ovih ljudi neće potražiti stručnu medicinsku pomoć, uglavnom zbog stigme, diskriminacije ili zanemarivanja.
Dalje nam brojke govore da oko 69 miliona ljudi svake godine pretrpi traumatične povrede mozga, dok je jedno od 160 djece identifikovano u spektru autizma.
Nisu svi invaliditeti vidljivi odmah, a ove brojke nam trebaju biti podsjetinik na važnost uklanjanja barijera za sve ljude koji žive sa invaliditetom, vidljivim ili nevidljivim.
Tokom pandemije COVID-19, izolacija, socijalna distanca, promjene rutine i uopšte promjena načina života u velikoj mjeri je uticalo na život i mentalno blagostanje osoba sa invaliditetom. Već postojeća isključenost i nedostupnost zadovoljenja uobičajenih svakodnevnih potreba postale su još teže i izraženije. Širenje svijesti o nevidljivim invaliditetima, kao i o potencijalno štetnim, i ne odmah uočljivim uticajima na mentalno zdravlje je presudno jer se svijet nastavlja boriti sa virusom.
Živjeti sa invaliditetom je teško ali živjeti sa invaliditetom u okolnostima u kojima se ne trudimo da uklonimo bar neke barijere je još teže. Ako sistem nije u mogućnosti da ih riješi, mi kao savjesni građani bar nešto možemo. Zato, trotoar nije parking mjesto, neko u invalidskim kolicima treba da prođe. Neljubaznost nije način komunikacije jer ne znate koje unutrašnje borbe neko vodi. I na kraju, ne sažaljevajte osobe sa invaliditetom jer uprkos preprekama oni su mađioničari koji vode živote vrijedne divljenja.
Vanja Vukojević, psiholog i sistemski porodični psihoterapeut Psihološkog savjetovališta Psiholuminis
