Živim u Tuzli, u gradu koji skoro nikako nije prilagođen osobama sa invaliditetom. Svakodnevno se susrećem sa mnogim arhitektonskim barijerama, kao i sve osobe sa invaliditetom koje žive u ovom gradu. Nažalost ,tako je!
Kada se s tim borite dvadeset i dvije godine jednostavno naviknete na takav život. Ali, zapravo zašto se treba navikavati na takve stvari kada bi po pravilu to trebalo biti riješen i to bi trebalo da bude zadatak države u kojoj živimo. Nažalost, kao što rekoh, naviknete se!
Korisnica sam hodalice i poprilično sam samostalna. Kada kažem poprilično samostalna, mislim na to da moja samostalnost prestaje kada dođem do mjesta ili objekata u gradu koji ne posjeduju rampe i liftove. Svaki dan za mene, kao osobe sa invaliditetom je veliki izazov, prvenstveno zbog toga što se krećem i živim u gradu koji skoro nikako ne razmišlja kako da olakša život svojim građanima i građankama i omogući pristup osobama sa invaliditetom institucijama i drugim objektima i samim tim nam pokaže da se bar djelimično osjećamo prihvaćeno u sredini u kojoj živimo.
Jedan veliki problem o kojem stalno javno diskutujem jesu javne ustanove koje nisu prilagođene. Naučila sam da tražim pomoć od prolaznika kada se nađem u takvoj situaciji da se ne mogu popeti u određenu ustanovu, neki kafić i slično Većina ljudi mi pomogne, ali nažalost ima i takvih koji samo prođu. Samo zamislite da se ja i svaka druga osoba sa invaliditetom s tim susrećemo svaki dan, a znamo da život stati ne smije, jer svakodnevno smo u nekim obavezama koje zahtjevaju kretanje po takvom gradu, gradu koji nije prilagođen svima.
Društvo osobe sa invaliditetom gleda kao manjinu, zbog toga i jeste tako kako jeste. Malo ko se zapita da se u svakoj sekundi, minuti, svakom čovjeku može desiti da postane osoba sa invaliditetom, te će onda i tim osobama biti potrebna pomoć, trebat će im lift da donekle mogu funkcionisati kao i prije nezgode. Onda se zapitam kako se ljudi koji prave objekte ”ne dozovu pameti” i zar se nekad ne zapitaju kako će se sutra jedna osoba sa invaliditetom koja koristi kolica, štake, hodalicu, moći popeti u tu ustanovu i zatražiti pomoć?! Možda me ova tema i ne bi toliko zanimala da nisam osoba sa invaliditetom, ali ne radi se samo o osobama sa invaliditetom kada su arhitektonske barijere u pitanju. Jedna starija osoba koja se teže kreće ili jedna majka s bebom u kolicima imaju isti problem kao i osobe sa invaliditetom kada dođu do ustanove koja nije prilagođena. I njima takođe treba nečija pomoć!
Samo jedan primjer problema s kojim se susrećem skoro svakodnevno jesu rampe. Hodam pored trotoara jer nemam rampu da se popnem i siđem s trotoara, znači ja idem cestom gdje prolaze automobili. Ili ima mjesta gdje na jednoj strani trotoara ima rampa i možete se popeti ali onda se dešava da ne možete sići, jer s druge strane ljudi su jednostavno zaboravili da naprave rampu. U takvim situacija često sam prinuđena da se vratim do rampe, siđem i opet hodam po ulici. Da, tužno!
Sva ova mjesta po gradu koja nisu prilagođena trudim se da zanemarim i nekako shvatim i razumijam, ali recimo, činjenica da Dom Zdravlja u Tuzli nema prilagođen ulaz osobama sa invaliditetom se i dan danas ne mogu načuditi. Zdravstvena ustanova u koju neće otići niko zdrav, nije prilagođena! E to je baš strašno! Samo na pojedinim odjelima Doma zdravlja možete naći lift. Tako recimo na odjelu gdje se vadi krv nema lifta, sve su stepenice. Kako jedna takva ustanova ne može da obezbijedi lift i par rampi?! Svaka država u svijetu u svakoj ustanovi posjeduje lift, jer ljudi razmišljaju o osobama sa invaliditetom, o starijim i nemoćnim, pa i o majkama koje imaju bebe.
Prvenstveno osobe sa invaliditetom bi bile samostalnije i ne bi bile na teretu društva samo da se riješi problem arhitektonskih barijera.
