Dva mora bijelih stubova pružaju se jedan prekoputa drugog. Odvaja ih jedan uski, već zarasli seoski utabani puteljak. Vodi do nekih kamenih tvorevina. Čini se, rađene su ljudskom rukom i nisu stare. Oblikom podsjećaju na kuće. Međutim, tu nema bića na dvije noge. Unutar njih sada obitavaju velika stabla hrastova i gola trava bez mirisa cvijeća. Vidimo, njihov sklop sada drže samo napola raspadnute grede.
Vjetar je zapuhao. Stabla se zanjihaše i počeše svojim granama udarati o zidove. Uobičajena mrtva tišina je prekinuta. Puteljak se završava u jednoj tački, u jednom pravilno četvrtastom kamenom uzvišenju, s otvorenim metalnim poklopcem na sredini i zahrđalom limenom kantom. Svojom crvenom bojom ne daje nikakve naznake nekadašnje svoje svrhe. Rupa iz sebe izbacuje duge grane bršljana koji se raširio na sve strane kao da zna da mu je put slobodan i da nema ko da ga posječe.
Oko kamene tvorevine leže razbacani razni plastični predmeti, napola raspadnuti zubom vremena. Jedan od njih podsjeća na dječju zvečku, drugi na probušenu loptu. Mrtvilo, pustoš, to su jedine dvije odgovarajuće riječi. Čak i trava na puteljku, uprkos saznanju da više nema nogu da je gaze, zaustavila se tačno pred unutrašnjosti kruga napravljenim napuštenim kućama. Nije htjela dalje. Ostade u krugu samo nekadašnja čatrnja i stari pijesak.
Prođe tu po koja noga koja se nakratko vrati tu iz dalekih zemalja u svijetu da posjeti spavače u dva groblja, da utaba i nakratko izravna sve više rastuću travu, ali i da prođe ovim nekadašnjim seocetom čija bolna tišina ledi krv u žilama. Naiđe tako jednom jedna visoka muška figura, sporog i ujednačenog koraka, s komadom drveta u ruci kojim nabada. Visina i vidna mršavost su je savili poput upitnika što otežava bolni hod. Došla je do kamene tvorevine. Tu je zastala i svojim mršavim vratom se osvrnula. Spazila je zvečku. Po prvi put, nakon dugo vremena, suho prašnjavo pješčano tlo natopila je voda iz jednog živog bića, ovaj put iz malih skupljenih očiju. Sjeo je i zagnjurio lice u ruke. Oči su sada u drugom svijetu, u drugom vremenu, ali na istom mjestu.
U seoce nahrupiše ljudi u zelenosmeđim uniformama naoružani do zuba. Odjeknuo je prvi pucanj, pa drugi, pa čitava salva njih, a za njima nebrojeni vrisci. Pedesetogodišnjak izlijeće iz svoje kuće. Vatrena bol ga odjednom obuze i još uvijek snažno tijelo je kao pokošeno palo na kaldrmu u dvorištu. Dužine svoje nesvijesti se ne sjeća, ali slike mrtvog unučeta novorođenčeta zaronjenog u vlastitoj krvi, spaljenih kuća i smrada leševa, sigurno da. Pored bebe, ležaše njegov sin s rupom između očiju. Baca pogled tamo. Nije siguran da li će imati snage stati ispred bijelog kamena s uklesanom godinom rođenja: 1992. i godinom smrti: 1992. Sada već 75-godišnjeg starca obuzima nevjerica. Na pamet su mu pali natpisi na zidu njegove zgrade gdje se nalazi njegov oronuli stančić. Slova mu nahrupljuju u misli poput onih vojnika prije 25 godina…
,,Biće repriza!”
,,Ne spavajte mirno!”
,,Posao nije dovršen!”
,,Oružje u ruke!”
,,Mrzim …”
Prolomio se vrisak, potegnut hrapavim glasom na jedvite jade, iz glasnica, umornih od prepričavanja svih grozota kao opomene davno izgubljenog i nestalog smisla. On se izgubio usljed ogavne retorike ljudi u crnim odijelima. Oni ne čuju vrisak jedinog živog i odbjeglog stanovnika napuštenog i spaljenog seoceta čiji su sada jedini stanovnici ljudi ispod bijelih stubova, te ne shvataju cijenu. Života više nema. On je, poput ovih kuća i poput onih ljudi, izgorio i bio ubijen. Seoce nije više naseljivo. Zrakom još uvijek kruži vonj smrti i među sada ogoljenim zidinama, još odzvanjaju krici gorućih i ubijenih ljudi. Vonj se miješa s mirisom nekadašnjih vrtova u dvorištima kuća, a krici se miješaju s nekadašnjim dječjim uzvicima oko kamenog uzvišenja gdje sada sjedi. Poželio je da ljudi u odijelima sjednu na isto mjesto i osvrnu se, da se upoznaju s cijenom. Shvatili bi. Još jednom je ova zemlja podmitila učiteljicu historiju. Mi smo njeni najgori i neželjeni učenici i radimo to od početka. Zadnji put smo je podmitili 600 000 mrtvim, milion raseljenim, uništenom zemljom i još nebrojenim brojem uništenih života…
Vrisak se još jednom prolomio, ali ovaj put još jače. Razmislio je o svom sadašnjem životu. Šta mu je ostalo, na šta se sveo?
Ustane, jede, pije, upali TV. Šta vidi? Za moći i novcem halapljiva usta na TV-u bljuju riječi, i bljuju, i bljuju, ne prestaju.
