Ono što je Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske u subotu, 10. februara, saopštilo u vezi sa brojem zdravstvenih radnika koji napuštaju svoja radna mjesta širom Srpske nije prvi put da vlasti objavljivanjem jednih i prećutkivanjem drugih statističkih podataka svjesno i namjerno obmanjuju javnost.
Saopštenje je uslijedilo nakon najava jednog od sindikata u zdravstvu da će organizovati generlani štrajk, gdje se sindikat, osim osnovnih razloga za pokretanje štrajka, bavio i masovnim odlascima zdravstvenih radnika u inostranstvo. Sporni citat iz Ministarstva glasi ovako:
“Strukovni sindikat doktora medicine obmanuo je javnost i iznoseći netačne podatke o navodnom odlasku u inostranstvo 53 specijalista za mjesec i po dana. Na osnovu podataka iz svih zdravstvenih ustanova u Srpskoj, Ministarstvo je javno saopštilo da je broj onih koji su raskinuli radni odnos u zdravstvenim ustanovama za cijelu 2017. godinu 61 doktor medicine i 175 medicinskih tehničara.”
Šta je ovdje i u sličnim istupima nadležnih u zdravstvu (od uprava domova zdravlja preko rukovodstava bolnica i klinika do resornog ministarstva) sporno odnosno šta je osnov za manipulaciju činjenicama, a sljedstveno tome i obmanu javnosti, svjesnu i namjernu? To je svjesna i namjerna zamjena teza odnosno zamjena broja radnika koji su otišli u inostranstvo brojem onih koji su raskinuli radni odnos.
Naime, nakon donošenja Zakona o radu Republike Srpske 2016. godine, trebalo je donijeti nove ili uskladiti postojeće kolektivne ugovore sa novim zakonom, od opšteg, preko granskih do posebnih i pojedinačnih, a primjenjivati postojeće sve do donošenja novih, gdje se u dvijema velikim oblastima (velikim po broju zaposlenih) – prosvjeta i zdravstvo – zadržala mogućnost korištenja neplaćenog odsustva u trajanju do godinu dana.
Upravo to što zdravstveni radnici korsite ovu mogućnost kada odlaze u inostranstvo čini ih formalno i dalje radnicima zdravstvenog sistema Republike Srpske (do godinu dana) odnosno sistem ih ne prepoznaje kao radnike koji su napustili poslodavce. Dalje, zbog patološke vezanosti za „državni posao“, ali i raznih drugih kalkulacija (radni status supružnika, uzrast djece, nivo jezika), ima radnika koji nakon godinu dana dođu nazad i „odrade“ tri mjeseca, pa opet uzmu mogućnost neplaćenog odsustva i tako duže čuvaju radno mjesto kao sigurnu rezervu. A vlasti ih u statistikama vide jednako kao i radnike koji su ostali i poptuno ignorišu veliku vjerovatnoću da će se malo ko od onih koji su otišli vratiti na svoje radno mjesto za stalno.
Ima među vlastodršcima i realnih i racionalnih koji kažu da naše tržište rada nikako ne može biti konkurentno tržištima rada jedne Njemačke ili Austrije i da od kada su te države otvorile vrata našim radnicima, a bilo je to 2013. godine, nema te sile što ljude koji su namjerili otići za boljim životnim standardom i uslovima rada može zadržati ovdje.
Nedjeljom u Prijedoru bolje ne izlazite iz kuće. Tad se najviše osjeti kako se grad prazni. Uobičajeno puste ulice, ali ove zime i više od toga. Zatvorena jedina specijalizovana prodavnica za igračke (kažu, bile su i preskupe igračke). Na njenom mjestu otvara se kladionica. Zatvorena Slatka kuća, prodavnica kompanije Swisslion Takovo (slatkiši su bili jeftini). Poznata picerija na gradskoj tržnici privremeno zatvorena. Isto tako i Ramina slastičarna. Moja manikirka dolazi na posao samo po narudžbi (ne isplati joj se grijati salon po cijeli dan).
„Odlazim čim položim B2. I nikad se neću vratiti. Moj kolega s fakulteta je hirurg i u Njemačkoj zarađuje mjesečno koliko ja za deset mjeseci. Možda bih se predomislio kad bih bio siguran da će se kod nas situacija popraviti. Ali ne mogu čekati. Imam 37 godina i ne mogu gubiti vrijeme čekajući“, rekao nam je specijalista zaposlen u prijedorskoj bolnici.
„Moj kum je kardiolog. Napustio je posao u Srbiji i platu od 700 evra i preselio se u Bavarsku gdje je za samo pola godine dostigao platu od 4.200 evra. Kad sam ga otišao posjetiti, odlučio sam početi učiti njemački. Nisam sto posto siguran da ću otići, ali samo hoću da budem spreman ako jednog dana vidim da ovdje više ne mogu izdržati“, kaže drugi specijalista prijedorske bolnice i dodaje:
„Moja plata je 2.000 KM, a u Njemačkoj bih zarađivao četiri puta više. Ali nije to glavni razlog zašto razmišljam o odlasku. Zdravstveni sistem ovdje je toliko slab da ja nemam ni osnovni aparat za rad u svojoj struci. Bolnica nema novca da ga kupi i ja moram okolo da moljakam donatore i nevladine organizacije da mi ga nabave“, navodi ovaj ljekar.
Treći specijalista sa deset godina specijalističkog staža u prijedorskoj bolnici kaže da se za to vrijeme plata smanjivala u četiri navrata, a povećavala nijednom. U sindikatima su izračunali da su ta smanjenja dostigla ukupno 52 odsto.
„Dežurstvo ljekara specijaliste radnim danom je 80 KM, a naše pripravnosti su plaćene oko 20 KM. Da vas neko zove u tri ujutro da dođete na posao a 20 KM, je li to vama normalno? Naravno da onda cvjeta korupcija. Oni (u Ministarstvu) na to i računaju. Samo što mi nismo svi korumpirani, a nismo ni svi u istoj poziciji“, kaže taj specijalista.
Sindikati u zdravstvu Republike Srpske tvrde da upravo izuzetno težak socijalni i ekonomski položaj doktora medicine i medicinskih sestara i tehničara, uz niske zarade, najviše utiču na iseljavanje zdravstvenih kadrova. Traže pregovore sa Vladom o mogućem povećanje plata za 25 odsto ili će stupiti u generalni štrajk.
Nadležno ministarstvo u saopštenju s početka ovog teksta odgovara ucjenom: „Ukoliko Strukovni sindikat doktora medicine napusti praksu iznošenja neistinitih podataka u svrhu politizacije položaja radnika u zdravstvu spremni smo da razgovaramo i zajednički radimo s ciljem unapređenja zdravstvenog sistema u Republici Srpskoj”.
Sve i da je tačno da sindikat radi ovo za šta ga Ministarstvo optužuje, ono, Ministarstvo, nema pravo da bira sindikat po svojoj volji. Po prirodi stvari, sindikalci i poslodavci odnosno Vlada nisu na istoj strani, ali to ne daje nikome prava na ucjenu, pogotovo ne onome na kome je veća odgovornost. Sindikalno djelovanje je usmjereno ka poboljšanju položaja radnika, a ne ni protiv vlasti ni protiv poslodavca, kako se u (post)totalitarnim sistemima svaka kritika pokušava predstaviti.
