Početkom mjeseca rado sam se odazvala pozivu Udruženja građana DON Prijedor na okrugli sto naziva Monitoring stanja zaštite djece od nasilja na području grada Prijedora. Ni na samom skupu ni iz narativnog izvještaja ni iz power point prezentacije nije se mogao saznati niti jedan mjerljivi, a time i uporedivi podatak. Jedan jedini egzaktni pokazatelj o temi – broj slučajeva nasilja nad djecom koje je 2016. godine zabilježio Centar za socijalni rad Prijedor – matematički je netačan, a time i neiskoristiv, jer kaže da ih je bilo 65 “od čega se 35 odnosi na mušku, a 32 na žensku djecu”.
“Kako mislite postići ikakvu objektivnost u ovim izvještajima ako niste uspjeli dobiti podatke?”, pitala je direktorica škole u Ljubiji Svetlana Radaković Ružičić. “Bez statističkih podataka ne mogu se praviti odgovarajući dokumenti, jer se bez statistike ne mogu ni porediti pokazatelji niti sagledati efekti nečijeg rada”, rekao je Draško Đenadija iz Foruma za bezbjednost zajednice.
Nedostatak egzaktnih podataka u izvještajima DON-a ukazuje na najmanje dva fenomena. S jedne strane, institucije nisu za saradnju sa civilnim sektorom, jer ako im uskraćuju pristup informacijama koji im je zakonom garantovan, kako očekivati saradnju zasnovanu na dobroj volji. S druge strane, nevladine organizacije upuštaju se u posao za koji nemaju kapaciteta, te ga, samim time, obavljaju površno, ostavljajući prostora javnosti da ih doživljava upravo onako kako časne među njima ne zaslužuju.
Navešću samo nekoliko stvari koje upućuju na rečenu površnost. Subjekti u monitoringu su policija, sud, tužilaštvo, centar za socijalni rad, dom zdravlja, bolnica i Forum za bezbjednost zajednice, osam škola, te po dva kulturno-umjetnička društva i sportska kolektiva.
Prvo, ako su djeca ciljna grupa, zašto je anketiranje rađeno od maja do avgusta ove godine, kad se u maju odnosno junu završava nastava, administrativno opterećenje u školama tada je najveće, a u julu i avgustu je raspust?
Drugo, ako se tvrdi da većina subjekata nije ustupila podatke, da li su iscrpljeni mehanizmi Zakona o slobodi pristupa informacijama ili se radilo na burazerskoj osnovi? Ako se oslanjalo na ‘znam te, znaš me, ‘aj’, boga ti, završi mi to’ onda nema opravdanja za nedobijanje podataka.
Treće, ako su škole odbijale sarađivati bez saglasnosti Ministarstva prosvjete i kulture Republike Srpske, zašto DON nije dobio tu saglasnost? Pogotovo, ako se zna da je upravo DON jedna od rijetkih nevladinih organizacija u Prijedoru koja ima iza sebe niz projekata realizovanih upravo u školama, uz, naravno, saglasnost resornog ministra. Dalje, ako nije dobio saglasnost za anketiranje djece u školama, a jeste, kako kaže, za rad sa psiholozima, pedagozima i direktorima, zašto onda nije obuhvatio sve škole nego samo tri od osam srednjih i pet od 14 osnovnih? A ako se već nije moglo doći do podataka u institucijama, zašto onda bar obuhvat civilnog sektora nije bio veći od samo dva od 11 kulturno-umjetničkih društava i svega dva od 60 sportskih kolektiva? I zašto na spisku nema nevladinih organizacija pored ovih iz kulture i sporta?
Četvrto, kakva saradnja i da se očekuje između organizacija civilnog društva i institucija ako one, nevladine organizacije, same međusobno ne sarađuju? Da sarađuju, ne bi bilo moguće da predstavnik DON-a tek na ovom skupu sazna da u Prijedoru radi dnevni centar za djecu koja dolaze iz nefunkcionalnih, višestruko problematičnih porodica, te su izložena riziku od devijantnog ponašanja, a često su i žrtve nasilja i nasilnici. Što je u najužoj vezi sa DON-ovim istraživanjem. Centar vodi Udruženje žena “Nada”. Već šestu godinu. U jednoj ulici dalje od ulice u kojoj su DON-ove prostorije.
I peto, mada se time lista ne iscrpljuje, saopštenje za javnost izdato nakon održanog okruglog stola: “Udruženje je prikupljalo podatke o stanju zaštite djece od nasilja u Prijedoru, koji su nam pomogli da jasnije sagledamo stanje u našoj lokalnoj zajednici. Izvještaj se zasniva na relevantnim podacima dobijenim od nosilaca zaštite nasilja nad djecom…” Koji podaci? Koji relevantni podaci? Na osnovu čega je stanje jasnije? Kao da nismo bili na istom događaju…
A sada o onome šta se na skupu moglo saznati izvan prezentacije, i on i off the record, bilo da je u posrednoj ili neposrednoj vezi sa temom nasilje nad djecom.
Prvo, DON-ov kapitalni primjer je djevojčica koja je u osnovnoj školi duže vremena bila izložena nasilju, i to vršnjačkom i institucionalnom. Nasilnik je bio dječak iz porodice koja pripada sloju samoproglašene elite. Djevojčicu je i fizički i psihički maltretirao. Ona je sve uredno prijavljivala poštujući hijerarhiju: od razrednika, preko savjeta učenika, psihologa i pedagoga do direktora škole. Pa i više od toga: nevladinog sektora i ombudsmana. Sinu poznatih roditelja zabranjen je pristup žrtvi, ali je zabranu ignorisao. Isplivala je i neusklađenost zakonske regulative. “Ruke su nam vezane i nemamo mehanizam da počinioca kaznimo.” “Radimo u najboljem interesu djeteta.” Djevojčica iz radničke porodice trpila je nasilje i dalje, kako od nasilnog vršnjaka tako i od institucija koje joj nisu omogućile zaštitu.
Drugo, žale se prosvjetni radnici na slučajeve da djeca lažno prijavljuju nastavnike kao počinioce nasilja. Žale se takođe da ima, prema njihovom mišljenju, stvarnog nasilja nastavnika nad djecom, a da se nakon prijavljivanja ništa ne promijeni. Tako jedan radi i dvije godine nakon prijavljenog slučaja, žrtva i dalje pohađa njegove časove i nikom ništa. Žale se i na zdravstvene ustanove koje na sistematskim pregledima izdaju rješenja o sposobnosti za rad u učionici i kolegama sa ponovljenim disciplinskim postupcima, sa obimnom evidencijom kod školskog pishologa, sa čestim promjenama porodičnog ljekara kako bi se zavarao trag o liječenju… Direktor jedne škole išao tako moliti ljekare da pišu bolovanje jednom radniku, samo da se makne iz učionice…
Treće, bilo je riječi o porastu broja maloljetničkih trudnoća (iako opet nema ni starih ni novih podataka, pa se ne zna na osnovu čega se to tvrdi). Koji dan kasnije mediji su izvijestili o slučaju maloljetnice koja je navodno pobjegla sa osuđenim pedofilom. Jedna profesorica ispriča kako je baš prije neki dan rodila učenica iz škole u kojoj ona predaje, nije sigurna da li je prvi ili drugi srednje. “Doskora je išla u školu, tako da će na polugodištu moći biti ocijenjena, a u drugom polugodištu nastaviće pohađati nastavu. Mi njenu razrednicu zezamo da je postala baka”, kaže.
Četvrto: roditelji. “Krv prolijevamo da neke roditelje dozovemo u školu. Vjerujete li da nekima poziv šaljemo poštom, zvanično, sa povratnicom? I da se neki i na to ogluše?”, kaže direktorica jedne škole.
I peto, mada se time lista ne iscrpljuje, dok pripremam ovaj tekst dolazi mi poruka od roditelja čije dijete ide sa mojom srednjom kćerkom u školu, prvi razred. Prije neki dan drugar iz odjeljenja rekao je učiteljici da zaveže. Opomenula ga je zbog nečega i on joj na to rekao, eto, tako: “Zaveži!” Poslije, na roditeljskom, učiteljica je spomenula da ima lošu komunikaciju s jednim đakom, ali da se prestala čuditi nakon što je čula kako to dijete komunicira sa svojim roditeljima. Mislim, prvi razred osnovne škole.
Vratimo se nevladinom sektoru. Časna je namjera DON-a da ponudi institucijama saradnju, u ovoj ili bilo kojoj drugoj zajedničkoj oblasti, da pomogne da se stanje u toj oblasti poboljša, da pokaže da institucije mogu imati koristi od civilnog sektora. Ali sve dok nevladina organizacija, makar to bila i gromada poput DON-a, u posao ulazi neopterećena manjkom kompetencija, ona nema autoritet tražiti od institucija da budu drugačije.
