Na dan 23. novembra, u Sarajevu je “svečano” promoviran pločnik ispred zgrade Predsjedništva BiH. Pločnik je košta više od 360.000 KM, a samo “potapajući antiteroristički stubovi” koštali su više od 65.000 KM.
Pločnik je u promet pustio načelnik općine Centar Nedžad Ajnadžić koji je u pokušaju da opravda ovaj luksuz rekao da to nije obični pločnik, nego “specijalna transferzala za paraplegičare”. Ironija i zloupotreba koju je teško i komentarisati.
Jasmin Džemiđić je sit down komičar iz Sarajeva, aktivista i borac za ljudska prava. Ovo je njegovo viđenje “transferzale”:
“Bilo je negdje oko podneva, bješe utorak ili srijeda… kao da je bitno, kada su odjednom počele da mi masovno dolaze poruke na Facebooku. Gledam datum. Nije mi rođendan.
Onda sam počeo otvarati poruke i ništa mi nije bilo jasno. Bile su to poruke od moji prijatelja uglavnom. Samo neke od njih ću prepisati ovdje:
“Jarane što te nema na transferzali”?
“Ooo druže, šta to čujem? Počeo si hodati u kolicima.”
“Jarane džaba si iš'o po doktorima u kolicima, trebao si samo posjetiti trotoar i prohodo bi”.
I još mnoge druge dosjetke moji prijatelja koji su jedva dočekali da meni kao komičaru prodaju dobru foru. I uspelo im je jer ja još uvijek nisam znao o čemu se radi.
Nakon što sam upućen detaljnije u situaciju poruke su mi postale urnebesne. Eto, da i mene neko nasmije i hvala na tome.
Nakon toga se u meni probudio taj komičarski duh i nisam mogao da odolim i ono što mi je servirano da iskoristim. Ali, neću puno govoriti o tim svojim dosjetkama, radije bih pisao o onome što osjećam i šta mislim danas, nekoliko sedmica nakon tog apsurdnog događaja.
Prije svega, reakcija ljudi je bila neverovatna, i to je dobro. Ono što je tu loše je što se ta reakcija dešavala na društvenim mrežama, od ozbiljnih komentara do veoma duhovitih komentara, ali samo virtuelno. I to me je poprilično razočaralo. Taman kada sam se ponadao da ćemo složno dići frku oko nečega, ništa. Ali dobro to smo mi, hljeba, igara i i smijeha glasnijeg od krčenja naših praznih crijeva. Dok budemo hodili u kolicima transferzalom boljom od deset drugih.
A što se tiče samog pločnika, istina bolji je od onog koji je bio nekada. Ali pločnik vrijedan 360.000 KM ne treba nikome, onako iskreno.
Transferzalom još nisam prošao iskreno, iako sam imao prilike jer sam išao u grad. Ali, uhvatio sam sebe u razmišljanju kako mi je žao da idem preko tako skupog trotoara. Ali najozbiljnije.”
