Život se polako vraća u normalu, da li je to zaista tako?

|

Intervju

I prije epidemije, ljudi su već radili od kuće, kupovali putem inetrneta i dostavljali hranu, umjesto da idu u restorane. Izbijanje pandemije je možda još više ukorijenilo smjer u kojem je društvo već krenulo. Međutim, nakon što prođe pandemija možda ćemo otkriti da se život nikada u potpunosti neće vratiti u normalu. Digitalno povezani ljudi skloni riziku i dalje bi se mogli povlačiti prema sigurnosti kuće.

Kao rezultat Covid-19, neki ljudi će postati brzo germofobi, nastojeći izbjeći dodirivanje “kontaminirane” površine ili rukovanje. Zarađene fobije, koje su tipično simptomi opsesivno-kompulsivnih poremećaja, proizilaze iz kombinacije genetskih i vanjskih faktora koji međusobno djeluju. Drugim riječima, kada osoba sa određenom genetskom predispozicijom ima traumatično iskustvo sa infekcijama poput razvoja teškog slučaja Covid-19, vjerovatno će razviti fobiju mikroba odnosno strah od bakterija, virusa i prljavštine. Takve fobije su obično hronične, iako postoje i blaže fobije koje mogu biti kratkotrajne.

Kakve bi još mogle biti posljedice prethodne izolacije? Šta se zna o efektima društvene interakcije na mentalno i fizičko zdravlje?

Dugotrajno društvena izolacija može povećati rizik od raznih zdravstvenih problema, uključujući srčane bolesti, depresiju, demenciju, pa čak i u nekim sličajevima smrtni ishod. Istraživanja su utvrdila da hronična socijalna izolacija povećava rizik od smrtnosti za 29%. To može biti zato što socijalni kontakti mogu umanjiti negativne efekte stresa. Laboratorijske studije otkrile su da prisustvo prijatelja može smanjiti kardiovaskularni odgovor osobe na stresan zadatak. Postoji čak i povezanost između percipirane društvene povezanosti i reakcija na stres. “Samo saznanje da imate nekoga na koga možete računati ako je potrebno dovoljno je da priguši neke od tih odgovora, čak i ako ta osoba nije fizički prisutna”, kaže Maja. Koji bi se efekti, ako ih ima, mogli izazvati socijalnim distanciranjem kao odgovor na korona virus je otvoreno pitanje i mnogi ga sebi postavljaju. „Ima nekoliko hipoteza koje se nadmeću“, kaže Maja. “S jedne strane, i sama sam zabrinuta što cjelokupna prethodna situacija neće samo pogoršati stvari za one koji su već izolovani i usamljeni, već će možda biti povod i za druge da se sada manje naviknu na povezivanje. Međutim, postoje i neke optimistične mogučnosti i potencijalni ishodi, a to je da bi povećana svijest upravo o tim pitanjima mogla podstaknuti ljude da ostanu u vezi i poduzimaju pozitivne mjere.„

Kako će sve ovo uticati na ljude? Da li je vjerovatnije da će neke osobe ili grupe ljudi biti više pogođeni?

Ljudi svih dobnih grupa podložni su lošim efektima socijalne izolacije i usamljenosti, kaže Maja, ali neka istraživanja navode neke razloge gdje su stariji ljudi podložniji, uključujući gubitak porodice ili prijatelja, hroničnu bolest i oštećenje osjetila poput gubitka sluha koji mogu prouzrokovati pa im je teže komunicirati. Postoji ogromna individualna varijacija u ljudskim sposobnostima da se nose sa socijalnom izolacijom i stresom. Važno je zapamtiti da ne ide svako u ovo sa istim nivoom mentalnog zdravlja. Neko ko već ima problema sa, recimo, socijalnom anksioznošću, depresijom, usamljenošću, zloupotrebom supstanci ili drugim zdravstvenim problemima postaće posebno ranjiv.“ Sve u svemu, ljudi su izuzetno otporni. I mnogi su izdržali daleko gore situacije, o čemu govori i naša bliska prošlost.

Koliko nam je tehnologija pomogla u nadoknadi socijalnog distanciranja?

Slanje poruka, e-pošta i aplikacije poput Skypea i Facebooka definitivno su pomogle ljudima da ostanu u kontaktu. „Imamo sreću da živimo u eri u kojoj nam tehnologija omogućuje da vidimo i čujemo prijatelje i porodicu, čak i iz daljine“, kaže Maja. Iako su takvi načini komunikacije, u potpunosti ne zamjenjuju interakciju licem u lice. “Kada komuniciramo s drugim ljudima, puno značenja koje se prenosi između dvije osobe zapravo se ne prenosi u stvarnim riječima, nego u neverbalnom ponašanju. Puno tih suptilnosti govora tijela, izraza lica i gestikulacije mogu se izgubiti sa elektronskim medijima. Nisu dobri kao interakcija licem u lice, ali su beskrajno bolji negoda smo  bez ikakve interakcije“, kaže Maja.

‘Vrijednost’ interakcije licem u lice je čini mi se da je nešto što smo  prehodnih mjeseci osvijestili koliko je bitno…

Upravo tako. Šire od ovoga, produženi nedostatak fizičke komunikacije licem u lice mogao bi navesti ljude da shvate samo “koliko vrijedne” mogu biti društvene interakcije. “Ljudi su po svojoj prirodi vrlo društveni. Stvari za koje nađemo da zamijene ove interakcije imaju zasluge, ali ljudi otkrivaju koliko naporna virtualna komunikacija može biti.„Sa komunikacijom licem u lice, možemo osjetiti i komunicirati na mnogo suptilniji način. „Ali pomoću internetske interakcije, moramo nadoknaditi nedostatak znakova koje obično koristimo za signalizaciju da smo angažovani, srećni itd. Zastoj bi mogao da dovede i do pomjeranja vrijednosti tradicionalnog kulturnog načina razmišljanja – od jednog u kome se „očekuje da se svi pobrinu za sebe“, do drugog gde je „podrazumijevano da se brinu o drugima, jer očekujete da drugi vode računa o njima. Ljudi će to vjerovatno razviti pošto su primorani da shvataju tuđu perspektivu i razumiju njihove poteškoće – viditi roditelje koji shvataju da je učenje djece mnogo izazovnije nego što možda izgleda. I to su neki od pozitivnih efekata”

Međutim, sada nam se javlja novi problem o kojem bih htjela malo više da govorim. Kao što vidimo život nam se polako vraća u normalu, a mjere distanciranja i dalje ostaju.U normalnim okolnostima, u jednoj nedjelji teško je izračunati koliko puta dođemo u fizički kontakt sa drugim ljudskim bićima. Za mnoge koji se sami izoluju, ovo je možda najduži period u životu koji su prošli bez ljudskog dodira. No, kako sve više zemalja počinje da ukida mjere blokiranja, mi se suočavamo sa problemom kako da se vratimo u stvarnost.

Kakve je promjene izazvala pandemija?

Nedavna pandemija promijenila je sve što znamo, posebno o tome kako ostajemo društveno povezani. To odražava širu zabrinutost koja se širom svijeta vodi o riziku vraćanja na  društveni kontakt. Ljudi su se suočili sa izazovom i pokušali su održati društvene veze na kreativan način, ali istovremeno je bilo drugačije i teško je prilagoditi se novim načinima društvenog života.

Ako i kada se pojavi dugo očekivana vakcina protiv korona virusa i fizički kontakt sa onima izvan sigurne zone u neposrednom domaćinstvu postane siguran, koliko će trajni biti naši novi stavovi?

“Sumnjam da će se doći do promjene u kratkom roku, ali to će vremenom nestati”, kaže Maja. Početni strah i tjeskoba od bliskog ličnog kontakta vjerovatno će ustupiti mjesto praksama u kojima smo učestvovali od rođenja. Rukovanje je najefikasniji način na koji ćemo vjerovatno vidjeti pomak, a mnoštvo naslova već poziva vrijeme na njihovo postojanje. Ali to je možda preuranjeno, smatra Maja. “Oni su toliko usadjeni u nama”, kaze ona. “Ljudima će biti vrlo teško da ne ispruže ruku. Uopšte ne vidim zamjenu za stisak ruke“, kaže ona. Isprobani su različiti pokušaji, uključujući dodirivanje stopala i laktova, ali performativno nespretna priroda toga znači da možda neće dugo trajati.

Spominjene rukovanje koje još nije dozvoljeno. Kako komuniciramo jedni sa drugima na način da se čuvamo, ali ne ugrožavamo?

Već mjesecima praktikujemo socijalno distanciranje, držeći se najmanje dva metra jedni od drugih, izbjegavajući dodirivanje vanjskih površina. Teško je umanjiti doživotno iskustvo naučenih društvenih normi koje demonstriraju uljudnost ili naklonost: u mnogim kulturama pa tako i u našoj rukujemo kada pozdravljamo nove ljude, grlimo one do kojih nam je stalo ili pružamo ruku, bukvalno onima kojima je to potrebno. Sada se pripremamo da još jednom izađemo u svijet, a sve te ukorijenjene navike možda će morati prestati. Poljubac dvostrukog vazduha koga su Francuzi voljeli mogao bi biti vektor prenošenja; topao zagrljaj Italijana koji pozdravlja potencijalno previše opasan. Ponašanje “na dodir” uopšte moglo bi prestati da bude prihvatljivo, a sa njim se može promijeniti i sve što smo naučili o svijetu koji je obično pun fizičkog kontakta.

Zašto je toliko bitan fizički kontakt?

Fizički kontakt je dio mehanizma koji koristimo za uspostavljanje naših veza, prijateljstava i porodičnih odnosa“, kaže Maja. Sve seže u našu istoriju kao primata, kada milovanje dlakave kože pokreće endorfinski sistem u našem mozgu, zbog čega se osjećamo toplo i pozitivno. I vjerovatno će doći do zabune i zabrinutosti dok se pokušavamo prilagoditi novoj normalnosti. “Taktilno dodirivanje ili šaputanje u uho ljudi vjerovatno će nestati na neko vrijeme”, kaže Maja Zorić. „Komunikacija će biti malo složenija i manje nijansirana kao posljedica. Ljudi mogu pogrešno protumačiti stvari. Međutim, već vidimo načine na koje bi mogao raditi naš novi društveno udaljeni svijet, uzimajući znakove iz televizijskih programa koje konzumiramo za vrijeme zatvaranja. Emisije širom svijeta prikazuju svoje voditelje kako sjede dalje od kolega, pojačavajući važnost – i prihvatljivost – da ostanu udaljeni. Svi stvarno izvode koncept razdvojeno, ali zajedno“, kaže Maja. Suprotno tome, prepoznajemo pomak u percepciji kada gledamo programe proizvedene prije socijalnog distanciranja. Strah, zabrinutost i visceralna reakcija na prenapučene scene prepunih barova, noćnim klubovima i tržnih centrara priznanje su da nam  je mozak  prihvatio udaljenije društvene prakse.

Čini mi se da je vrijeme za ponovno postavljanje prioriteta u vezi onoga što je bitno u odnosima

Efekat zaključavanja širom Evrope nije u svemu negativan. Za mnoge će se takođe pokazati kao dobra prilika za ponovnu procjenu ličnih odnosa. Zatim je napomenula da će neki parovi osjećati pritisak zbog neobičnih okolnosti koje “dovode do svjetlosti” kada provode puno vremena zajedno.”Neke zemlje će reći da je naglo porasla stopa razvoda, što je djelimično prirodno jer ste primorani da procijenite i date prednost prioritetima”, rekla je ona. Ali za druge je dodala: „Neki zaista cijene vrijeme koje su u stanju da provedu sa svojim partnerima.”Prije izolacije, spoljni faktori su možda udaljavali osobe u vezi.Dakle, kao da je došlo vrijeme za ponovno postavlljanje prioriteta”

Da li postoje neke blagodati ove situacije?

Svakako da, postoji razlog za optimizam. Mnogi ljudi koji su dobrovoljno pomogli drugima tokom pandemije iskusiće obnovljenu svrhu i smisao u svom životu. I oni koji su se bolje prilagodili samoizolaciji – to su ljudi koji su otvoreni za nova iskustva, optimistični i emocionalno stabilni – imaju veće šanse da se dobro snađu za vrijeme i nakon pandemije. Ne posjeduju sve ove karakteristike, ali ljudi mogu poboljšati svoju otpornost učeći nove strategije suočavanja, radeći na sebi.

 

Buduće implikacije korona virusa još uvijek nisu izvjesne. Ali na osnovu onoga što znamo iz prethodnih epidemija, možemo predvidjeti da će ta pandemija imati duboke psihološke učinke na ljude koji žive kroz nju.

 

 

Komentari