Covid 19: Rizik od sagorijevanja na poslu

|

Intervju

U proteklom periodu smo sa Zoricom Railić-Perić razgovarali o različitim temama koje su povezane sa Covidom 19 kako bismo se što jednostavnije i uspješnije nosili sa stresom koji ova situacija nosi. Vjerovatno bi bilo nepravedno ne spomenuti i one koji su u ovim situacijama bili najviše izloženi riziku a to su pomažuće profesije odnosno medicinsko osoblje za koje se često govorilo da su na prvoj borbenoj liniji.

Svakako. U proteklom periodu smo puno naglašavali o rizicima novonastale situacije i načinima i mehanizmima zaštite. Kolegice i ja smo pokušale da pokrijemo različite teme za koje smo smatrale da bi našim sugrađanima bile od koristi. Kako i sami kažete, bilo bi nepravedno ne spomenuti one koji su se u ovoj borbi najviše dali a to su naši ljekari i medicinski tehničari, njegovatelji i svi oni koji nisu imali taj luksuz da za vrijeme krize ostanu kod kuće i na  taj način se zaštite. Na društvenim mrežama ljudi su apelovali da se u određeno vrijeme aplauzom pozdrave svi zdravstveni radnici koji su nesebični u borbi protiv pandemije.

Osim bojazni da se ne zaraze, koji su još potencijalni rizici za zaposlene u zdravstvu?

Prvo i osnovno svakako jeste strah i bojazan od zaraze a samim tim i strah od prenosa na članove svojih porodica i prijatelje. Smatram da se svaki medicinski radnik bar jednim dijelom zabrinuo po ovom pitanju. Odvojenost od porodice, produženo radno vrijeme, reorganizacija posla bez prethodnog test perioda i vremena za prilagođavanje  jeste dodatni stres u ovom poslu. S druge strane, borba sa nečim što je drugačije, nepoznato, sa neadekvatnim mehanizmima liječenja i bar dijelom sigurnim ishodom, svakog savjesnog zdravstvenog radnika će zabrinuti i staviti pod potencijalni rizik, a to je rizik od sagorijevanja na poslu.

Da li se kod nas spominje sindrom sagorijevanja na poslu?

Burnout sindrom ili sindrom sagorijevanja i izgaranja na poslu je nešto što se većinom vezivalo za zapadnu kulturu. Zapadnjaci zbog veće potrebe za produktivnošću radnika i kvalitetom usluge, velika sredstva ulažu u takozvane „ljudste resurse“ koji se između ostalog bave detekcijom ovog problema. Kod nas nažalost ova priča je tek u povoju i mislim da se još uvijek ovome ne pridaje velika važnost. Više se, čini mi se,  naglašava da ljudi trebaju u ovim vremenima biti srećni što uopšte rade.

Nažalost, smatrate da kod nas niko ne prepoznaje ovaj vid ugrožavanja mentalnog zdravlja?

Prema nekim ličnim viđenjima, jedino kompanije koje imaju veze sa stranim korporacijama ili IT sektor bavi se takozvanim tim buildingom koji bi se nekim dijelom mogao nazvati indirektna  prevencija sagorijevanja na poslu.  Timbuilding se koristi kao sredstvo uspostavljanja i razvoja osećaja za saradnju među kolegama, za razvijanje osećaja pripadnosti kompaniji, kao i međusobnog poverenja među svim zaposlenima nezavisno od pozicije na kojoj rade. To je sve u cilju prevencije ovog sindroma.

Za državni, zdravstveni ali I ostali privatni sektor ovo je nažalost nešto što će se još dugo čekati.

Šta je tačno burnout sindrom?

Sindrom sagorijevanja na poslu ili burnout sindrom opisuje se kao oblik profesionalnog stresa koji se najčešće javlja u zanimanjima koja podrazumijevaju direktan kontakt s ljudima, odnosno koji se javlja kod osoba koje su u toku svog rada izložene velikim emocionalnim prilivima i davanjima ( ljekari, prosvjetni radnici, radnici uslužne djelatnosti). Sindrom izgaranja je stanje psihičke,  fizičke ili psihofizičke iscrpljenosti uzrokovanje pretjeranim i prolongiranim stresom.

Na koji način se manifestuje i možemo li pričati o nekim različitim načinima njegovog ispoljavanja?

Postoje 3 stepena izgaranja: početna načetost stresom ( razdražljivost, anksioznost, nesanica, zabrinutost, problemi sa koncentracijom); reaktivna kompenzacija stresa sa očuvanom energijom (pretjerano kašnjenje na posao, odlaganje obaveza i nerado prihvatanje novih radnih zadataka, stalni umor, izolacija od prijatelja i porodice, pretjerano pušenje a u nekim slučejavima može se javiti i zloupotreba psihoaktivnih supstanci); faza istrošenosti (depresija, pad imuniteta sa stalnim oboljenjima, te sve prethodno navedeno sa pojačanim intenzitetom);

To su dakle simptomi koji se javljaju a na koje trebamo obratiti pažnju?

Jeste. Moram još dodati da postoje 3 ključne komponente sagorijevanja: emocionalna iscrpljenot, depersonalizacija i smanjenje osjećaja ličnog postignuća. Emocionalna iscrpljenost se odnosi na procjenu pojedinca da su njegove emotivne i fizičke snage iscrpljene preko granica. Osjećaj emocionalne iscrpljenosti često prate i fizički simptomi kao što su umor, glavobolja, različite vrste bolova, moguća nesanica i poremećaj apetita.

Kada pričamo o depersonalizaciji, govorimo o razvoju osjećaja gubitka vlastitog identiteta i svrhe vezano za radno mjesto. Bezosjećajan odnos prema ljudima sa kojima smo u kontaktu, javlja se kao odgovor i zaštita od pretjeranog emocionalnog iscrpljivanja. Javlja se osjećaj frustracije, smanjena potreba komunikacije sa drugim ljudima ( primjer šalterskih radnika).

Osjećaj smanjenog ličnog postignuća odnosi se na negativnu samoprocjenu sposobnosti i postignuća na radnom mjestu, a manifestuje se kao smanjena motivacija za rad, opadanje samopoštovanja i opšte produktivnosti.

Koje su to rizične grupe?

Sindrom sagorijevanja na poslu sreće se uglavnom u radnim sredinama u kojima se pojedinci susreću sa problemom nesigurnosti za radno mjesto, gdje nema kontrole rada i zaštite radnika. Takođe, postoje radna mjesta koja prisiljavaju radnika na duže radno vrijeme, brza i iznenadna promjena procesa rada i hitnosti intervencije bez mogućnosti dovoljnog nedeljnog i godišnjeg odmora. Ako uz to dodamo neadekvatnu  novčanu nadoknadu, loše međuljudske odnose veće su šanse za izgaranje na radnom mjestu.

Neki ljudi se teže a neki lakše nose sa izazovima na radnom mjestu? Na koji način to objašnjavate?

Ako izuzmemo okolnosti i organizaciju rada, smatra se da je jedan od glavnih uzroka izgaranja psihološke osobine pojedinca. Njemu su skloniji nezreli ljudi, ljudi sa neurotskim simptomima, pretjerano odgovorni, ambiciozni, oni koji imaju visoka očekivanja u poslu i koji se previše posvećuju poslu.

Ključni aspekti prevencije su rano detektovanje nekih od aspekata i činilaca sagorijevanja.

Spomenuli smo zdravstvene radnike, koji su u ovim okolnostima vezanim za COVID 19, najizloženiji riziku od sagorijevanja na poslu. Koje su to specifičnosti njihove profesije koji mogu da pojačaju simptome burnouta?

Zdravstvena struka svrstana je u visoko stresne profesije s obzirom na visoku odgovornost prema ljudskom životu i zdravlju. U ljekarskoj tj zdravstvenoj profesiji, čak i nevezano za postojeću situaciju, razvijeni su određeni mitovi koji doprinose razvoju sindroma sagorijevanja. Tako bi ljekar morao biti sveznajući, nepogrešiv, uvijek siguran u svoj stav i svoje odluke, pacijent uvijek mora biti najvažniji. To bi donekle i trebalo da bude slučaj, međutim mi u našem sistemu zdravstva imamo i druge probleme na koji zdravstveni radnici ne mogu da utiču a direktno ih se tiče. To su uslovi u kojima se radi. Bolnice su loše opremljene, sredstva rada svedena na minimum a broj zaposlenih takođe ne odgovara potrebama pacijenata. Kada ovo sve povežemo u jednu priču vidimo pod kojim rizicima su zdravstveni radnici a u suštini o njihovom mentalnom zdravlju  skoro niko da ne vodi računa.

Skloni smo kritikovanju njihove stručnosti, posvećenosti i ljubaznosti, a ne razmišljamo koliko su oni opterećeni poslom i odgovornosti i koliko to može biti štetno.

Dakle, kako sam vas razumjela, ni medicinski radnici nisu svjesni rizika koji njihov posao donosi?

Nažalost mislim da nisu. Ja u svojoj praksi nisam srela niti jednog medicinskog radnika koji je tražio pomoć po ovom pitanju. Nisam čula ni od svojih kolega da su se sa tim susretali. Ovo bi svakako trebala biti aktuelna tema naročito kada se sve vrati u normalne tokove. Smatram da će se tek tada simptomi izgaranja i iscrpljenosti manifestovati. U situaciji opasnosti, ljudi nemaju vremena baviti se svojim emocionalnim stanjem, oni su usmjereni na rješenje. Kada opasnost prođe, mehanizmi saoodbrane popuštaju i tek tada emocije dolaze u fokus. To su česte situacije koje ljudi opisuju i slikovito objašnjavaju da ih je sve stiglo kada je realni stres i opasnost prošla.

Koji su to praktični savjeti koje biste podijelili sa nama kada je prevencija ili čak samopomoć kod sindroma sagorijevanja u pitanju?

Prvo bih rekla da morate biti svjesni svojih očekivanja i mogućnosti. Od velike je važnosti da te dvije stvari bar približno usaglasite jer u tom slučaju manje su šanse za razočarenje a samim tim i za izgaranje na poslu. Naučite da postavite granice i da kažete ne. Kada kažete ne, to ne podrazumijeva da ste drski, bahati i da ne volite i želite da radite već da postavljate svoje radne obaveze u okvire vaših radnih zadataka, radnog vremena i mogućnosti. Tražite pomoć jer ponekad obim i zahtjevnost posla traži angažman više ljudi pa nema potrebe da sav teret padne na vas. Prepoznajte prioritete i delegirajte zadatke. Razmislite o pozitivnoj strani vašeg posla i radujte se čak i malm uspjesima.

Na kraju, odmarajte koliko vam mogućnosti omogućavaju i svakako ne nosite posao kući ukoliko ste se vratili svojim stalnim poslovnim obavezama i rutinama.

Pri kraju smo ovog našeg današnjeg razgovora, da li imate neku poruku za kraj?

Ako vam je trenutno teško ostati kod kuće, ako vam je dosadilo da se pridržavate propisanih mjera zaštite i smatrate da ste u nekom prethodnom periodu bili zakinuti, bespotrebno prisiljeni da se pridržavate propisa, razmislite o medicinskom osoblju koje je s druge strane bilo prinuđeno da sa ovom vrstom problema bude u direktnom kontaktu. Sjetite se da su i oni isto bića koja imaju svoje potrebe, strahove, porodice i slobodno vrijeme. Pomozimo im zajedno sa odgovornim ponašanjem jer u ovakvim okolnostima sigurno je i njima teško i izrazito stresno.

Komentari