Smog u Sarajevu (zadržaću se na svojoj avliji) jeste ekološki problem, uslovljen i klimatologijom i reljefom (govoriti i o ‘građanskoj nesvjestici’, s ovakvim vlastima politički je vrlo naivno, a malo je i – gadnjikavo), ali je korijen problema – socioekonomski i zahtijeva rješenje znatno dubljih problema.
Ako se krajem sedamdesetih uspjelo ovaj problem dobrim dijelom riješiti, i pored klime i reljefa, a i građana tek marginalno svjesnih, pitanje je – šta se desilo od tada do danas?
Da odmah naglasim, ovo nije priča – ‘svašta se doselilo u grad’ ili ‘svašta papci lože’. Gradovi nastaju doseljevanjem. ‘Papci’, kako god da je kategorija ušla u upotrebu, danas jeste instrument ozbiljne političke strategije radi podjele zajednice i onemogućavanja kolektivnog političkog djelovanja. A ne loži se nužno svašta, nego ponajviše ugalj i drva. Što je, uz industriju, bio problem i sedamdesetih. Nakon čega smo prošli proces koji je uključivao: 1. uvođenje trolejbuskog saobraćaja; 2. gasifikaciju; 3. poduku stanovništva o loženju. Za početak.
Otkud sad opet i loženje i autobusi i prastari auti?
1. LOŽENJE: Zašto imamo mnogobrojne kotlovnice na čvrsto gorivo – pri čemu pojedine, kao ona u Tibri, stanarima naplaćuju grijanje kao da rade na plin a lože pelete?
Jesu li te kotlovnice (pred zakonom, barem) isto što i domaćinstva koja si ne mogu priuštiti ni drvo, a kamoli plin, pa lože ugalj? A to im vlasti dopuštaju radi socijalnog mira i kupovine glasova, pri čemu brižljivo kriju činjenicu: a. da su ukućani u tim domaćinstvima zdravstveno najugroženiji, b. da se takav problem rješava subvencijama troškova grijanja a ne legalizovanjem trovanja sirotinje. Znamo li uopšte koliko takvih domaćinstava imamo u kantonu? Zanima li ikoga zašto nemamo socijalnu kartu koja bi nam omogućila da odvojimo sirotinju kojoj se mora omogućiti pristojan život, od privatnih poduzetnika koji se bogate na prljavim gorivima?
2. GRADSKI PREVOZ: Je li priča o GRAS-u priča o korupciji ili je priča o korupciji ali i o sistematskom uništavanju javnog prevoza? I to da bi se sad, uz trijumfalne fejsbučke statuse ovdašnje konstruktivne liberalne opozicije, otvorio prostor privatnim prevoznicima – koji će nam na istim onim linijama koje smo prije 30 godina pokrili trolejbusima, da bi se smanjilo zagađenje, uvesti autobuse dizelaše?
3. PRIGRADSKI PREVOZ: Je li priča o automobilskim šklopocijama koje idu na lož-ulje – priča o ugursuzluku (koliko god da i toga ima) ili o uništenim željeznicama i drugim vidovima prigradskog saobraćaja, što ljude tjera da na životu održavaju automobile za kojima zadnjih 10 godina vapi auto-otpad?
4. URBANO PLANIRANJE u kojem su prioritet centralizovani poslovni kompleksi do kojih se ljudi moraju prevesti, a radi čega se uništavaju svi kvartovski sadržaji – kako trgovke, tako i škole, vrtići, ambulante, domovi kulture, koji su ljudima omogućavali da svoje potrebe zadovoljavaju u komšiluku. (O zgradama koje uruše tranzit pa cijelu prošlu zimu gradom kloparaju teški kamioni da ni ne govorim…)
Ovo je za početak dovoljno kao selekcija argumenata za tvrdnju da je smog prvenstveno socioekonomskim stanjem uzrokovan problem, a stanje je proizveo sistem oblikovan isključivo privatnim profitom i destrukcijom društva. Biće da zato nemam strpljenja ni za donirane motivacione pjesmičke ni za interventne mjere izvršne vlasti.
