Upoznajte mladića koji je za svoje školovanje osvojio godišnji budžet grada Prijedora za stipendije 

|

Intervju

Dino Kolonić iz Prijedora još nema ni pune 23 godine, a do sada je za svoje školovanje sam sebi obezbijedio 700.000 KM – ukupan prošlogodišnji budžet grada Prijedora za stipendiranje đaka i studenata.

Razgovaramo u bašti jednog kafića prošlog četvrtka u Prijedoru. Vedar, raspoložen, i oči kao da mu se stalno smiješe. Elokventan, precizan u izražavanju, odlično se snalazi u svim pitanjima, ponekad koristi konstrukcije koje su prevodi sa engleskog na kojem se školuje /i živi/ već šest godina.

„U Centru za obrazovanje ‘Kembridž’ Prijedor naučio sam sve po redu, od A1 do C2, tako da sam do kraja drugog srednje bio spreman za pisanje eseja i učenje svih predmeta i polaganje ispita na engleskom“, sjeća se.

Njegovi su roditelji u ratu bili izbjeglice u Njemačkoj. Prije nego što su se krajem devedesetih vratili u Prijedor, u svoju kuću u Kokinom gradu, proveli su neko vrijeme u Bosanskoj Krupi, a Dino se rodio u Rijeci 1998. godine. U Prijedoru je išao u Dječiji vrtić „Radost“ i završio Osnovnu školu „Branko Ćopić“ uz Vukovu diplomu, te nižu muzičku školu na odsjeku za klavir. Osvajao je nagrade na takmičenjima od školskog do republičkog nivoa iz srpskog, engleskog, njemačkog, informatike, klavira, bavio se kratko tenisom i plivanjem. Za United World College /UWC/ Mostar najprije je čuo od jedne poznanice koja je tu školu završila nekoliko godina prije njega, a onda je i sam počeo istraživati.

„Odmah sam znao da je to to i samo sam jedva čekao kada ću imati dovoljno godina da se prijavim. U gimnaziji je tu školu jednom na času spomenula i moja razrednica, profesorica matematike Svjetlana Rončević, a ja sam već i prije donio odluku“, govori Dino.

UWC je međunarodna neprofitna organizacija sa sjedištem u Engleskoj i mostarski je jedan od 18 koledža na četiri kontinenta sa više od 10.500 učenika godišnje. Rade po prestižnom nastavnom planu i programu IB /International Baccalaureate/ osnovanom 1968. godine u Genevi, a danas zastupljenom u 159 zemalja odnosno 5.500 škola sa 1,95 miliona učenika.

„To je dvogodišnji program koji se pohađa u trećem i četvrtom srednje. Bira se šest predmeta i po jedna vannastavna aktivnost iz tri oblasti: kreativnost, fizička aktivnost i rad u lokalnoj zajednici. Ispiti se polažu nakon svake godine, ocjene su od jedan do sedam, tako da se može dobiti najviše 42 boda, a još tri do maksimalnih 45 bodova može se dobiti iz pisanja maturskog rada i polaganja predmeta teorija znanja. Ja sam izabrao njemački, engleski, istoriju, socijalnu antropologiju, matematiku i ekologiju i na kraju svake godine osvojio sam po 41 bod“, navodi Dino.

Konkurs i za upis i za stipendiju za UWC Mostar otvara se svake godine u zimu. U Banjaluci, Tuzli, Mostaru ili Sarajevu aplikanti rade test opšteg znanja, a potom se u Mostaru radi jedan grupni projekat i intervju s nekim od profesora s koledža. Stipendija vrijedna 30.000 USD pokriva troškove školarine, udžbenika, pribora za rad, smještaja u jednom od tri učenička doma, te hranu odnosno tri obroka u kantini. Na svakoj godini je po stotinu učenika iz oko pedeset zemalja svijeta. U prvoj godini imao je jednog cimera, iz Etiopije, u drugoj dvojicu, iz Izraela i Holandije.

„Sjeaćm se prvog dana, kraj avgusta 2015. Došao sam u učenički dom gdje su već stigli đaci iz starije generacije jer je običaj da oni dočekaju mlađe. Bila je tu jedna od profesorica zadužena za prijem učenika koju oni zovu ‘haus mama’. Da, da, baš kao Hogwarts. Nisam znao šta se dešava. Nikad dotad nisam vidio toliko ljudi iz različitih zemalja na jednom mjestu. Onda su mi pokazali sobu. Smjestio sam se, bio još malo sa svojima, oni su otišli, a ja ostao“, sliježe ramenima.

Prema njegovim riječima, jedna od velikih prednosti ovog koledža jesu povremena gostovanja predstavnika raznih fakulteta u svijetu, mahom američkih i evropskih. Znao je da će studirati društvene nauke i da će to biti negdje u Evropi, sve dok nije vidio i čuo prezentaciju New York University /NYU/ iz Abu Dhabija.

„Meni je to bilo potpuno nepoznato. Nisam uopšte istraživao o toj zemlji. I toliko od Evrope“, plijeni smijehom.

Konkurisao je već u prvoj godini UWC-a odnosno trećem srednje, imao je dobre ocjene, napisao kvalitetne eseje, prošao prvi i drugi krug selekcije i dobio poziv za treći – kandidatski vikend u glavnom gradu Ujedinjenih arapskih emirata.

„Javio sam svojima da sam prošao dalje. Idem besplatno u Abu Dhabi. Zvuči kao da nije istina. Drugarica i ja smo iz Mostara otišli na aerodrom u Sarajevo. Bilo je to u decembru 2016. godine. Na fakultetu smo se upoznavali s profesorima, imali testiaranja, grupne aktivnosti, obilazak kampusa i grada. Nakon par sedmica su mi javili da sam primljen i, što mi je bilo najbitnije, naravno, da sam dobio stipendiju koju u prosjeku dobija tri odsto kandidata, nekad i manje“, kaže Dino.

Riječ je o 80.000 USD godišnje čime se pokrivaju troškovi školarine, knjige, smještaja, hrane, letova i džeparca. U maju 2017. godine maturira i krajem avgusta odlazi na istok da studira političke nauke i pravo. Putem studentske razmjene, četvrti semestar provodi u Berlinu, a peti u New Yorku.

„Za razliku od IB-a, koji je fleksibilan, na NYU ima tog obrazovnog kolonijalizma. Oni, istina, zapošljavaju lokalne profesore, ali  je to ipak američki fakultet“, pojašnjava.

U drugom semestru treće godine studija, uz pomoć službe koja se bavi profesionalnim razvojem studenata, počinje planirati šta dalje i pohađati radionice gdje se studentima savjetuje šta poslije.

„Rekli su mi da napravim tri grupe fakulteta na kojima bih volio nastaviti master studije – najpoželjnije, ali gotovo nedostižne, srednje zahtjevne, ali takođe teško dostupne, i one koji su realni. University of Cambridge bio mi je u prvoj grupi i proces aplikacije je dug i iscrpljujući. Kad sam to riješio, rekao sam sebi: e, ‘aj’ sad da počnem pisati stvarne prijave“, sjeća se.

Prijavio se na još tri master programa međunarodnih odnosa na univerzitetima u Genevi, Glasgowu i Berlinu. I bio primljen na sva četiri. Nažalost, stipendiju za Cambridge nije dobio, a godina bi ga koštala 40.000 GBP.

„To je neizvodljivo“, miri se. „Ja sam nastojao da moji roditelji nemaju troškova za moje školovanje. Zato sam sada odabrao Berlin. Putujem 17. avgusta, a nastava počinje 6. septembra. Stipendija je 34.000 EUR, dodjeljuju jednu godišnje i, eto, ja sam je osvojio, ali ona ne pokriva troškove života. Međutim, od novembra prošle godine na fakultetu u Abu Dhabiju radim s jednim profesorom i pomažem mu u njegovom istraživanju. Specijalizovao sam se za analizu podataka. Radio sam do kraja jula i to mi je dovoljno je za prvi semestar u Njemačkoj, a nadam se da ću i tamo uskoro naći neki posao koji mogu raditi uporedo s masterom. Već sam se počeo prijavljivati na pozicije na Hertie School. Najčešće su to poslovi asistenta na raznim istraživanjima, analiza podataka, pomoć sa obradom literature, pisanje ili vizualizacija rezultata“, navodi Dino.

Nakon mastera, planira PHD, samo ne zna da li odmah ili će uzeti pauzu da stekne još radnog iskustva. Ohrabruje mlade da prate informacije i da ih traže.

„Često prijatelji pitaju kako znam za nešto. Pratim dosta portala, čitam, posmatram šta se dešava, prijavljujem se. Neki misle da se ne mogu odvojiti od porodice sa 16 godina ili, na primjer, da je Mostar daleko. Ja sam dolazio kući svaki drugi ili treći vikend, pa onda i ljeti i zimi. Jeste žalosno da su nam putevi takvi da vam za 300 kilometara treba šest sati vožnje. I u Trstu ima UWC i brže bih stizao do tamo, iako je udaljenost veća. Čak je i let do Abu Dhabija kraći nego put do Mostara“, dodaje.

Osim što mogu biti ponosni na svoga sina zbog toga što uspijeva sam sebi finansirati školovanje, Dinovi roditelji treba da su sretni jer im je sin veoma mlad stupio u kontakt sa obrazovanjem koje razvija i jača kritičko mišljenje, gdje se dijete sistemski, planski i organizovano uči da postavlja pitanja i gdje ne postoji ništa što nije podložno propitivanju. A to nema ekvivalent u parama.

Konferencije u Sarajevu, 3. decembra, 2019. godine, na kojoj su objavljeni rezultati PISA testiranja, prvog ikad organizovanog u BIH, sjećam se kao da je danas bila. Prenos uživo čekala sa strijepnjom. Djeca u BiH su u prosjeku tri godine školovanja iza svojih vršnjaka u zemljama OECD-a. Zemlja 62. od 79 koliko je učestvovalo. Poslije mi prijateljica prepričava svoja razočarenja. Objavljenim rezultatima, ali i time da je srela jednu prosvjetnu radnicu i započela ovu temu, a ona je pitala šta je to. Ne u šali, u zbilji.

Komentari