U Banjoj Luci odjekuje Pajperov smijeh

|

Nekategorisano | Nezavisna kultura i umjetnost

Uporedo sa buđenjem muzičke scene u Banjoj Luci, petočlani banjalučki bend Pajperov smijeh izdaje svoj prvi album pod nazivom  „Od sjene do sunca“ (2016) . Bend je svoje desetogodišnje trajanje krunisao ne samo albumom, nego i pobjedom na gitarijadi u Mostaru 2017. godine (Na putu za Jug). Šta dalje, da li im medijska pažnja pomaže i koliko je zaista „budna“ muzička scena u Banjoj Luci, reći će nam gitarista grupe Dane Marjanović.

Pajperov smijeh, City pub, Banja Luka

ZAMISLI.BA: Šta danas radi „Pajperov smijeh“?

D. Marjanović: Prije nego što krenem odgovarati na pitanja, osvrnuo bih se na uvod. Iskreno, ne mislim da “banjalučka scena” postoji (jedva da postoji i na BiH nivou). Postoje bendovi, autori i izvođači, ali je sve na prilično niskom nivou, uz časne izuzetke. Ima talentovanih stvaralaca i dobrih muzičara, ali je sve uglavnom na nivou incidenta, nema uvezanosti, profesionalnosti, samim tim ni ozbiljnosti. Pajperi trenutno dovršavaju snimanje drugog albuma. Uz to, naš mostarski EP (pjesme snimljene u Mostaru nakon pobjede na gitarijadi) je (odavno) gotov. Još jedino nismo sigurni da li da te pjesme prosto okačimo na servise ili će uz njih ići i neki spotovi.

Na osnovu ovog bi se reklo da smo prezauzet i preaktivan bend, ali je istina nešto drugačija – drugi album je dijelom snimljen još 2012. godine i sad smo sve raspoložive resurse dali u to da ga završimo. Mostarski EP je snimljen početkom 2018, miksanje je potrajalo pola godine. U stvari, istina je da se trenutno održavamo u životu isključivo na mišiće, goli entuzijazam i prijateljstvo.

ZAMISLI.BA: Nakon dvije godine od izlaska albuma, možete li nam reći kakve su reakcije publike, da li je album ispunio vaša očekivanja i koliko ste ponosni u stvari što ste uspjeli krunisati vaš desetogodišnji angažman?

D. Marjanović: Reakcije na “Od sjene do sunca” su zaista bile pozitivne. Činjenica je da nemamo neku ogromnu fan bazu i da ga nije poslušalo onoliko ljudi koliko bismo voljeli, ali reakcije ljudi koji su ga slušali (a koji nisu porodica i prijatelji) su bile uglavnom dobre. Uz to, izdvojio bih i par recenzija na koje smo zaista ponosni. Međutim, publike za jedan muzički izraz koji je na ivici alternativnosti nema previše. Svjesni smo da naše pjesme nisu za svakoga i ne hvataju uvijek “na prvu” (mada imamo pjesama koje bi mogle biti skoro pa mainstream hitovi).

Sa druge strane, album je ispunio naša očekivanja u stvaralačkom smislu. Mi znamo biti cjepidlake i perfekcionisti, ali mislimo da je on prilično vjeran odraz naših kreativnih težnji i vještina iz perioda kada su te pjesme nastajale. Možda bismo ga danas radili sa drugačijim zvukom, neke stvari mijenjali, ali i takav kakav je – sjajan je, bez lažne skromnosti. Naš kredo je da svaka pjesma zaslužuje vrijeme i ne smije biti tu tek da popuni prostor. Bez ustručavanja tvrdim da se to može čuti na albumu.

ZAMISLI.BA: Zagovarate kvalitet u radu jer to je ono što će odjeknuti na duže staze. Šta preporučujete drugim bendovima koji uplovljavaju u muzičke vode ili se bore sa odlaskom članova – na kakve to probleme u stvari jedan bend može naići i kako ste ih vi rješavali? Šta biste im poručili?

D. Marjanović: Zagovaramo kvalitet u radu jer smatramo da je to jedini pošten pristup prema muzici i prema nama samima. Neke naše unutarbendovske dileme bi nekom sa strane djelovale smiješno, ali smo zaista znali danima da diskutujemo (ili bdijemo) oko jednog jedinog stiha ili da izgubimo mnogo više vremena u studiju popravljajući aranžman i sl. Naši počeci su bili šlampavi – niko od nas nije imao pretjeranog muzičkog iskustva kad smo se skupili (a skupili smo se prilično kasno, većina je već bila izašla iz tinejdžerskih godina). Bili smo uglavnom traljavi svirači. Srećom, otpočetka je postojala hemija, samo je trebalo vremena da naučimo neke stvari, da naučimo kanalisati naše različite energije. Pošten pristup je doveo do toga da izrastemo u zaista dobar bend – opet neću da budem lažno skroman – mi zaista vjerujemo da naša muzika ima određenu vrijednost. Takođe, koncerte smo doveli do nivoa da će malo ko zažaliti što im je prisustvovao, dapače.

Što se tiče preporuka za bendove koji dolaze, nemam nešto posebno pametno da poručim jer nema univerzalno ispravnog načina. Mi smo, npr, ostali u istom sastavu sve vrijeme jer nam je to bilo važno; drugom bendu to može biti kamen spoticanja. Bavljenje nekomercijalnom muzikom kod nas znači konstantno krpljenje, improvizovanje i rješavanje stvari u hodu. Malo je dobrih mjesta za sviranje, malo je publike koju interesuje alternativnija autorska muzika, što rezultira da ni bendovi sebi ne postavljaju visoke ciljeve. Uglavnom se stvari rade iz ljubavi i entuzijazma, zato većina bendova pukne poslije srednje škole ili nakon fakulteta, malo ih preživi ženidbe, udadbe i djecu. To jesu neka opšta mjesta, nažalost, istinita.

Mi smo pokušavali da uspostavimo neke standarde, bar na lokalnijem nivou “Banjaluke i tih njenih sela” – da bend treba da ima svoju opremu (koja ne mora da bude vrhunska, ali treba da je solidna) i nosi je gdje god da svira; sa sobom da vodi tonca koji poznaje bend i zna kako da im podesi zvuk; da je bend uvježban tako da može svoje pjesme da iznese na pravi način. To sa sobom povlači da svirke treba da se naplaćuju. Tako se stvara uzajamno zavisan odnos gdje će publika koja je platila ulaz, zauzvrat očekivati da bend ispoštuje svoj dio dogovora i vice versa, bend će imati obavezu da odsvira dobar koncert, ali i sredstva da plati tonca, putne i ine troškove itd. Tako se lagano gradi jedan profesionalan pristup (ljudi koji zaista žive od muzike, iz komercijalnijih žanrova te tezgaroši i svadbarski bendovi te stvari prilično dobro znaju).

 

ZAMISLI.BA: Recite nam za kraj otkud ideja za naziv grupe.

D. Marjanović: Priča je na granici prozaičnosti – pred prvu svirku davne 2007, proba se protegla do kasno u noć. Imali smo neki brainstorming kako bismo smislili ime. Dvojica članova benda su prije  svirali u Rage Against the Machine tribute bendu imena Jerry Drake, što je “pravo” ime strip junaka Mister Noa. Oni nešto ozbiljniji čitaoci (rođeni u prvoj polovini osamdesetih i ranije) će već sad da naslute stripovsku poveznicu – Mister No je imao avion pajper, koji je, najiskrenije rečeno, bio obična krntija koju je često trebalo udarati da se upali. Uprkos tome, pajper ga nikad nije izdavao u ključnim trenucima i uspijevao bi da savlada svaku prepreku. To nam se svidjelo jer nas je pomalo podsjećalo na nas same. Prvu i očiglednu, i prilično banalnu asocijaciju, Pajperov let smo odbacili. Uz malo personifikacije, došli smo do imena koje nosimo i dan-danas. Smijeh se odlično uklopio i zbog humorno-ironične crte koja se provlači kroz našu muziku – nije toliko očigledna, ali je svakako sveprisutna. Kako smo svi rođeni u osamdesetim godinama prošlog vijeka, i strip kultura je bila važan i nezaobilazan dio našeg odrastanja, značenjski krug se zatvorio.

 

 

 

Komentari