Svako mjesto stradanja u ratu zaslužuje minimum: spomenik

Dalibor Kraišniković
28 Aprila, 2018
Blog

Rad na uspostavljanju i održavanju mira u postkonfliktnoj Bosni i Hercegovini, jedna je vrsta bauštela. Dakle, taj čuveni bauštel možete raditi i u svojoj domovini, pardon, otadžbini, a ne samo u Njemačkoj ili Austriji. Da biste ga izgradili, učvrstili i ostavili u amanet budućim generacijama, trebate se dobro oznojiti. Razlozi su prosti i višestruki. Nekima jednostavno nije u interesu tolerantna i prosperitetna Bosna i Hercegovina.

Iako će mnogi reći da je najbolje suočavanje sa prošlošću ignorisanje i ćutanje o istoj, to nije baš tako. Objektivno gledajući, svaka žrtva ima pravo na pijetet i pamćenje. Obilježavanje mjesta stradanja jedan je od preduslova za razumijevanje i poštovanje jer se na taj način pamti jedan nemili period, a buduće generacije opominju i edukuju. Međutim, nisu sva mjesta stradanja obilježena.

Aktivisti u akciji obilježavanja mjesta stradanja

Brojna mjesta stradanja i mučenja ljudi, čak i poslije 23 godine od potpisivanja dokumenta kojim je okončan rat, nemaju nikakvo obilježje i ne svjedoče o surovim događajima koji su se dogodili. Dalmir Mišković, Tamara Zrnović, Amer Delić i Čedomir Glavaš su aktivisti koji su odlučili uraditi nešto kako bi se nadležne vlasti osvijestile o problemu koji postoji u određenoj lokanoj zajednici.

Ideja za pokretanje inicijative “Obilježavanje neobilježenih mjesta stradanja” javila se 2014. godine na jednom treningu u organizaciji “Centra za nenasilnu akciju Beograd/Sarajevo”, organizacije koja sve vrijeme pruža veliku podršku u sprovođenju aktivnosti obilježavanja.

Osnovni cilj, a i potreba same akcije jeste da ukaže na postojanje mjesta u BiH koja nisu obilježena, a koja su bila mjesta stradanja ili patnje, ali istovremeno i da na neki način potaknemo propitivanje ratne prošlosti u zajednicama koje smo posjetili, ali i šire. U pravilu se fokus stavlja na stradanje ljudi iz vlastite zajednice, dok se “oni drugi” i njihova patnja izostavljaju i prepuštaju zaboravu, čak negiranju.

Kroz naše iskustvo i znanje, vjerujemo da postoje stotine neobilježenih mjesta stradanja. U BiH gotovo da nema naselja gdje se ne nalaze barem dvije-tri takve lokacije – objašnjavaju aktivisti inicijative.

Odabir lokaliteta i gradova se vrši na osnovu ličnog znanja aktivista o dešavanjima u BiH za vrijeme rata, ali im u tom procesu pomažu i građani, te udruženja žrtava, a pretežno uzimajući u obzir pravosnažne presude nadležnih sudova.

Prilikom obilježavanja neobilježenih mjesta stradanja, na objekat koji oblježavamo lijepi se plakat, koji uvijek ima isti tekst: “ Neobilježeno mjesto stradanja. Na ovom mjestu, u proteklom ratu, nad ljudima su vršena neljudska djela. Ne prepuštajući te događaje zaboravu, solidarišemo se sa svim žrtvama. Da se nikad i nikome ne ponovi” i koji je ispisan u oba pisma, na latinici i ćirilici. Navodeći način na koji sprovode svoje aktivnosti, aktivisti dodaju da ovim akcijama žele osuditi nasilje i bilo kakvu nepravdu nanesenu ljudima u bilo čije ime, te poslati poruku da svaka žrtva zaslužuje poštovanje.

Obilježavanje jeste važan, ali i rizičan proces

Aktivnosti imaju nenasilni karakter i oprezno se izvode u smislu da lokalna povratnička zajednica ne bude uznemirena, a tražimo mogućnosti susreta sa predstavnicima lokalnih vlasti koje bi upoznali sa našim djelovanjem. Takođe, počeli smo slati i obavijesti policiji kako bi izbjegli neprijatne situacija na terenu, govore naši sagovornici.

Otpori obilježavanju nisu iznenađujući i sami aktivisti inicijative su se suočavali sa njima.

Način na koji radimo se bazira na iznenadnom dolasku tako da time minimiziramo mogućnost da nas netko dočeka na lokaciji jer još uvijek ima ljudi koji su spremni nasilno nas onemogućiti u obilježavanju. U par navrata smo imali priliku čuti dobacivanja i komentare neslaganja sa onime što radimo. U Derventi smo imali neugodne scene sa osiguranjem jednog privrednog objekta, dok nas je u Rogatici po prijavi građana policija presrela i privela na informativni razgovor, ali bili su jako profesionalni. Najviše neprijatnosti susrećemo prilikom javne kampanje na društvenim mrežama gdje su ljudi koji se ne slažu sa nama jako slobodni i skriveni iza anonimnosti, te nas vrijeđaju i otvoreno prijete.

Ponovni odlazak na obilježeno mjesto za aktiviste inicijative je upitan jer lokalno stanovništvo, kako oni objašnjavaju, ovakav vid suočavanja sa prošlošću vide kao ugrožavanje njih samih i (lažnog) patriotizma u njima. Aktivisti se uglavnom ne vraćaju na ovakva mjesta, ali preko prijatelja i poznanika dođu do informacija, najčešće negativnih, da su plakati uklonjeni.

Međutim, iako otpor postoji sa svih strana, iz inicijative su ipak zadovoljni reakcijama lokalnih vlasti na njihove aktivnosti.

Kada govorimo o reakcijama lokalnih vlasti, one su očekivano dobre. Do sada smo na nekoliko lokaliteta imali susrete sa predstavnicima vlasti, sa predstavnicima udruženja žrtava i dobili podršku da nastavimo sa ovom aktivnošću, te da će nam oni pomoći u onoj mjeri u kojoj mogu. Takođe, ti susreti sa lokalnim vlastima i udruženjima žrtava su u nekim slučajevima bili značajni, jer su nam oni ukazali na neka mjesta stradanja na tim lokalitetima, a za koja mi nismo ranije znali, a koje smo obišli i obilježili.

U Zavidovićima, npr. na lokaciji “13. kilometar”, načelnik općine Zavidovići je obećao pomoći u memorijalizaciji i možemo reći da smo našom akcijom otvorili put ka izgradnji mira u lokalnoj zajednici, poručuju članovi inicijative.

U Zavidovićima, na lokciji “13. kilometar”, koje je bilo neobilježeno mjesto stradanja, Centar za nenasilnu akciju je u saradnji sa nama i ratnim veteranima uputio apel predstavnicima vlasti Opštine Zavidovići da se ova lokacija obilježi. Od 2017. godine, postoji mogućnost da se na ovoj lokaciji oda počast žrtvama rata, objašnjavaju sagovornici.

Memorijalizacija mora zadovoljiti određene kriterijume

Današnji spomenici u Bosni i Hercegovini su uglavnom jednostrani, odnosno u zajednici gdje žive pripadnici jednih nema mjesta za sjećanje na druge, iako su stradanja nerijetko prisutna na obje strane. Memorijalizacija određenih područja nije izvršena korektno, odnosno prisutna je generalizacja kojom se jedan cijeli narod krivi za neki zločin, a neki natpisi huškaju pozivajući na osvetu.

Mnoga spomen obilježja koja su podignuta u periodu od završetka rata pa na ovamo, u sebi sadrže govore mržnje ili su naprosto podignuta tamo gdje im nije mjesto (npr. spomen obilježje palim borcima Vojske Republike Srpske u Trnopolju, kod Prijedora). Takođe, rijetki su oni spomenici koji u sebi ne sadrže mržnju prema “onome drugom”, dok jedinstveni spomenik za sve žrtve rata u BiH i dalje ne postoji.

Mnoga ova mjesta se doživljavaju kao vlastita sramota i predstavljaju koncept kolektivne krivice, a mi našom aktivnošću pokušavamo da detabuiziramo ta mjesta i potaknemo ljude iz lokalnih zajedica da ih obilježe ili progovore o njima na primjeran način. Zapravo se može reći da im nudimo da prihvate dobru uslugu koju im činimo tako što umjesto njih činimo ono što je ljudski i ono što je neophodno, da bi se pružila ruka razumijevanja komšijama, nelagoda kolektivne krivice uklonila, a mir djelimično vratio među nas – poručuju aktivisti.

Pošto su se društvene mreže do sada pokazale kao efikasan mehanizam u komunikaciji sa ljudima, aktivisti “Neobilježenih mjesta stradanja” upravo posredstvom njih, prije svega Facebooka, izlaze u javnost, te obaviještavaju, upućuju, a ujedno i hrabre druge da im se jave kako bi i određena zajednica iz koje oni dolaze na neki način bila obilježena. Pored nastojanja da obilježe što više mjesta u Bosni i Hercegovini, svjesni problema i u drugim zemljama bivše Jugoslavije, aktivisti žele izaći iz okvira svoje zemlje. Međutim, za to im treba podrška upravo ljudi iz tih zemalja.

Koliko će vremena trebati da se lokalni i državni moćnici osvijeste o ovom problemu, ostaje da se vidi. Međutim, iako njima često razdvojeni, žrtve su upravo spona između svih naroda stradalih u ratovima na području bivše Jugoslavije. Zato ih se adekvatno sjećajmo, uz težnju da se i budućim generacijama ne ponovi isto.

Obilježili smo da sada: