Koliko smo samo puta čuli onu narodnu „a činio/la se tako srećnim/om“. Da, vjerovatno zato što rijetki mogu nasulutiti šta se odvija u tuđoj glavi. Ili su namjerno slijepi jer im nivo ljudske empatije prema drugom biću nadrastaju vlastititi egomanijakalni porivi. I u većini slučajeva se svi sjete tog nekog „srećnog“ kad bude kasno. I nagrade za rad i djelo dođu kasno. Valjda je to tako jer brdoviti Balkan ima neko svoje računanje vremena i kaska za ostatkom planete, pa se podrazumijeva kao normalna stvar „akademsko“ kašnjenje u svakom smislu (nije ni čudo što smo donji na PISA testu).
Depresija je onaj okorjeli, podmukli, tihi ubica koji ne gleda ni godine ni rod ni pol. Ne, nije mit. I nije za (pod)smijeh. Koliko se njih samo ogolilo pod heštegom #faceofdepression, a stotine nasmijanih lica. Koliko je stalo na crtu depresiji? Koliko su morali “galamiti” da bi ih neko čuo?
Kruže internetom izjave, sada već pokojne glumice, Nede Arnerić, o tome kako su ljudi prestali da joj se javljaju… Eto, kao sramota ih bilo da uznemire bolesnika i pitaju kako je. Po meni je veća sramota okretati glavu i glumiti Kineza. Čemu tolika samodovoljnost? Zašto toliko izgovora kad je plemenitije biti čovjek.
Iako je toliko načina za komunikaciju u ovom vijeku, biće da nam fali više empatije. Prisutnosti. Osnovnog ljudskog “kako si”. Razgovora oči u oči. Podrške. Tolerancije. Edukacije. Svijesti da postoji stanje što se zove depresija. I da to nije samo „loš dan“ nego mnogo komplikovanije i ozbiljnije. I da se mora liječiti. Svakodnevno. Bez osuda i otaljavanja. Da treba postojati besplatna dostupnost psihoterapeuta. Ali ne onog koji će pisati recepte već “sa vrata” uz neslane komentare “nije tebi ništa”. A sve nam je već došlo do guše.
Ljudi su prestali da mi se javljaju dok sam bila u bolnici da me ne bi uznemiravali. Kada sam došla iz bolnice, oni se i dalje nisu javljali, trebalo je da okrenem veliki broj telefona i svima kažem „Vi me ne uznemiravate, vi ste meni potrebni“, a ja sam okrenula samo nekoliko brojeva i čula istu priču: „Tvoj telefon je bio isključen, nismo mogli da te dobijemo“. Naravno da nisu mogli, jer sam bila dva i po meseca u bolnici, a tamo je na sreću, telefon zabranjen. Evo, sada sam tu, željna da se vratim u život pozorištu, na filmu i televiziji. Znam da imam šta da pružim“ – Neda Arnerić za magazin Gloria.
Koliko li je njih (ne)ljudi, (nadri)ljekara i svevidećih iz komšiluka baba Vangi samo odmahnulo rukom dok je čitalo novinske članke o njenom padu sa terase pod nerazjašnjenim okolnostima i uzimanju prevelike količine lijekova. Nije li sve to bio poziv u pomoć jedne žene od krvi, mesa i emocija? Očitije nije moglo! A da su bili neki “sočniji” tračevi, svi bi dotrčali.
Istina je da ni slava, luksuzan stan, naslovne strane, desetine lajkova ne mogu nadomjestiti nečije tuge, frustracije ni životne gubitke. A ljudi imaju tendenciju da se „slučajno“ sklone s puta kada su nekom najpotrebniji. Jer najlakše je biti dobar u dobru dok pršti perje i sijaju reflektori. Iza kulisa je surova stvarost. Hronična usamljenost. Hronična oboljenja. Hronična osjetiljivost. Na pitanje “Šta bi poželela da ti dobra vila ispuni?”, Nedin odgovor je glasio: “Zamolila bih je da me učini manje osetljivom”.
A ja bih zamolila sve nas da izađemo iz tunela zabluda o tome da se to nešto može desiti nekom tamo u nekom Holivudu.
Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, depresija postaje drugi svjetski zdravstveni problem. U Bosni i Hercegovini se, iako ne postoji registar oboljelih od depresije, godišnje proda blizu milion kutija antidepresiva, što iznosi blizu devet miliona maraka.
Depresija se preskupo plaća ako se pojedinac i cijelo društvo ne uhvate u borbu s njom. Oštro i efektno. Spremnošću da saslušamo, razumijemo i budemo uz depresivnu osobu. Mogućnošću liječenja koje treba da bude stručno i omogućeno svim kategorijama. Dosta nam je više crne hronike. I kilometarskih redova ispred zdravstvenih ustanova gdje se vazda “ganjanju papiri” a niko neće ni da nas pogleda ako ne donesemo “kesu”. Za promjenu bi bilo lijepo da se nešto promijeni! Za početak bar počnimo poštovati ljudski život, ne budimo pogani i zatucani.
