Otkako ”zvanični” predstavnik ”svih” studenata Univerziteta u Sarajevu, Haris Zahiragić, već po ko zna koji put istupa u javnosti sa u najmanju ruku diskutabilnim mišljenjima, nisam primijetila da se ijedan student ili studentica navedenog Univerziteta oglasio/la u javnosti kako bi se ogradio/la od Zahiragićevih bljuvotina. Toj istoj studentskoj populaciji, s ciljem potpore, u javnost istupaju profesori i progovaraju, vjerojatno misleći da će na taj način podstaći studente/ice da se oglase protiv goreimenovanog. Progovaraju i novinari. Nažalost, rekla bih.
Kada sam upisivala Filozofski fakultet, išla sam mišlju da ću tu pronaći sponu sa ljudima koji slično misle, koji će da se bore protiv rak rana ovog kvazidruštva. Moja eurofija je ugasla već nakon prvih sedmica predavanja kada sam širila krug kolega koji su na privatnim kafama olajavali profesore dok su im se na predavanjima ”uvlačili pod kaput”. Taj čudovišni susret sa takvom vrstom dvoličnosti već me tada polako udaljavao od zamisli kako se nešto može promijeniti. Redovita švercanja, nečitanje osnovne literature, poluplagirani seminarski radovi ili plaćeni seminarski radovi (postoje čitave mreže koje se bave ovim poslom, za one koji ne znaju), samo su dodatno zagrijavali ulje na vatri. Uz to, svaki su put studenti stajali iza onih profesora koji su ih najmanje poštovali kao ljude jednake sebi (jer pobogu, svi krvarimo kada se posiječemo). Ne! Studenti stoje zadivljeni bez riječi pred profesorima sa ”najnovijim džipom” ili pred onima u ”sjajnom smokingu”, pred profesorima koji su predavači na još nekoliko univerziteta paralelno i koji obnašaju više funkcija u društvu. To su idoli nacije bez obzira na njihove nejasne prošlosti i nejasan način na koji su ”sve to uspjeli”. Studentima ne treba nauka nego praktičan savjet od tih istih profesora kako da i oni tako ”uspiju”.
Jedan lični primjer: nakon odbranjenoga diplomskoga rada na trećoj godini i nakon uplaćenog iznosa novca za štampanje diplome, šef odsjeka je iz ”nekog” njemu poznatog razloga zablokirao taj proces, što je bila idealna šansa da se udružimo protiv takvih ideoloških uplitanja u znanost koji se talože ”iz dana u dan”. Reakcije mojih kolega su bile: ”Jao, jadna, šta ćeš sad?!” I to je, nažalost samo jedan u nizu primjera da Univerzitet u Sarajevu, kao ni Filozofski fakultet (čast rijetkim izuzecima) nemaju studente. Studenti postoje samo kao status na papiru, dok sve ono što im omogućava taj status ne žele da koriste. Više nema opravdanja.
Ako naša riječ student dolazi iz latinske riječi studere što znači stremiti, interesovati se, možemo samo zaključiti da Zahiragić ima ovoliku podršku stoga što svi oni zajedno streme i interesuju se za fotelje koje ih čekaju u nekom od Parlamenata jer karijeri u pogledu znanosti nemaju osnova za težiti. Ukoliko je bošnjački musliman manjinska grupa kojoj se mora dozvoliti vjersko pravo ispunjenja dužnosti džume namaza, onda ja deklarirana kao Ostali (muški rod, jesam li trans?), ateistkinja i Žena zagovaram da se za nas Žene studentice obezbijedi neispunjavanje radnih obaveza i prisustva nastavi tokom mjesečnog ciklusa!
No, jasno kao dan, ovakav studentski kvaziangažman vodi ka postepenom nestanku i ugasnuću ove visokoškolske institucije. Stoga glasno mogu reći da Haris Zahiragić nije moj predstavnik shodno tomu da sam studentica i da nisam učestvovala u glasovanju i imenovanju te osobe. Mene ne može da predstavlja neko ko mi u lice kaže: ”Stani, Azra, daj da ti objasnim da je komunizam fašizam!” Harise, objasni ti to nekome od tih svojih studenata i studentica koje predstavljaš!
(Tekst preuzet sa portala prometej.ba)
Vezani članci
