Sloboda okupljanja u Bosni i Hercegovini organičena je brojnim zakonskim rješenjima koja nisu u skladu sa međunarodno priznatim standardima. Ovo je samo jedan od niza zabrinjavajućih zaključaka do kojih su došli istraživači iz Centra za društvena istraživanja Analitika i objavili u publikaciji “Između slobode i restrikcija”.
Na osnovu analize postojećih zakona, te njihovog poređenja za međunarodnim standardima, zaključeno je i da postojeći zakoni – koji se različiti u kantonima, te u svakom kantonu, i distriktu Brčko – u velikom broju slučajeva organičavaju pravo na slobodu okupljanja građana.
Jedan od problema koji su istaknuti u ovom izvještaju, a sa kojim se redovno susreći ljudi koji učestvuju u protestima, je postojanje zakonskog okvira koji nalaže “organizatorima” protesta ne samo da prijave dešavanja, nego i da osiguraju demonstracije, što je ustvari obaveza policije. “Ovakva rješenja slobodu okupljanja u BiH u velikoj mjeri čine tek ceremonijalnom i teoretskom, umjesto praktičnom i realno ostvarivom garancijom i pravom u demokratskom društvu”, zaključak je ovog istraživanja.
Umjesto toga imamo zakone, koji su dodatno pooštreni nakon protesta 2014. godine, a koji organičavaju demokratko pravo svih građana da na javnom mjestu izraze svoj stav.
I u ovom segmentu, kao i mnogim drugim, zvanične institucije koje postoje u BiH, namečući ograničenja u slobodi okupljanja, krše Ustav. Naime, sloboda okupljanja je garantirana Ustavom BiH, ustavima entiteta, te Statutom Brčko distrikta BiH.
Još jedan problem je neujednačenost zakona koji se tiču okupljanja, a što je posljedica kompleksnog uređenja, a ide na korist isključivo onima na vlasti.
Većina zakona, podsjećaju autori ovog izvještaja, javno okupljanje definira kao “svako organizirano okupljanje građana, koje se odvija na za to prikladnom prostoru, radi javnog izražavanja i promicanja političkih, socijalnih i drugih uvjerenja i interesa”. Istovremeno, kao oblik javnog okupljanja priznato je i “javno okupljanje u pokretu” u cijeloj BiH, osim u Bosanskopodrinjskom i Srednjobosanskom kantonu. U Kantonu Sarajevu ovo pravo je organičeno definicijom javnog okupljanja u pokretu prema kojoj je ono dovoljeno samo u slučaju neprekinutog kretanja, izuzev na mjestu polaska i završetka, što je apsurdno.
Još jedna kategorija su spontana okupljanja koja naprosto nije moguće najaviti unaprijed niti imaju organizatora, što zakon zahtijeva. “Suprotno međunarodnim standardima, koji nalažu da su spontana okupljanja odraz zdravih demokratskih društava, dio zakona o javnom okupljanju u BiH uopće ne priznaje tu kategoriju. Sa druge strane, odredbe zakona koji priznaju spontana okupljanja predviđaju značajna ograničenja u smislu obaveze njihovog prijavljivanja”, navodi se u izvještaju Analitike.
Pravo na slobodu okupljanja organičava se, ili krši u nekim slučajevima, na još niz načina. Pored ostalog, problematičan je i način na koji je u nekim dijelovima definisano “lokacija okupljanja”, a ponovo na način koji ograničava građane da javno izraze svoje stavove. Naročito je to problematično u Zapadnohercegovačkom kantonu, te u Republici Srpskoj i Brčko distriktu gdje su vlasti utvrdili svojevrsnu presumpciju zabrane javnog okupljanja, propisujući da će se prostor primjeren za javno okupljanje odrediti aktom grada, općine, odnosno gradonačelnika. Tako npr. Odluka o određivanju prostora za održavanje javnih skupova na području opštine Prijedor određuje tek devet lokacija koje su “pristupačne i prikladne” za javne skupove.
Izvještaj navodi i niz drugih rješenja u zakonima koja ustvari organičavaju pravo zagarantovano nizom međunarodnih konvencija, koje je potpisala i država BiH. Ova činjenica potencijalno otvara vrata učesnicima protesta da podižu tužbe protiv države ne samo na lokalnom nivou, nego međunarodnom. Za sada vlasti, na različitim nivoima, uglavnom progone učesnike i organizatore protesta.
