Škola, mladi i antifašizam

|

Blog

Historija je učiteljica života. Vrijedilo bi istinski razumjeti ovu staru izreku i oblikovati djelovanje i razmišljanje prema njoj. Između brojnih razloga, i iz toga što historija uči da su najokrutniji zločini i najmasovnija stradanja posljedica ostvarenja fašističkih ideja. A od toga nije prošlo još ni jedno stoljeće. Gledajući vremensku dužinu razvoja ljudskog društva, toliko smo blizu tim tragedijama, da bismo svakodnevno morali pročišćavati prvenstveno vlastiti um, a onda i okruženje, od ideja koje imaju odlike ili mogu prerasti u fašizam.

U osnovi fašizma je vjera u superiornost jedne skupine (etničke, vjerske, rasne…) u odnosu na sve druge, pri čemu najčešće jedna od tih „drugih“ skupina biva intenzivno i izrazito izložena govoru mržnje, diskriminaciji, progonu i ubistvima. U nastojanju da se gnjev mase nakupi i usmjeri prema toj skupini, oni bivaju okrivljeni i predstavljeni odgovornima za postojeće probleme i krize s kojima se umišljeno superiorna skupina suočava. Potom slijedi uklanjanje tih ljudi sa teritorije na koju umišljeno superiorna skupina tvrdi da ima isključivo pravo, čime se rijetko zadovoljavaju, pa onda kreću u širenje te teritorije, odnosno prisvajanje tuđih.

Sama ideja o bivanju boljim, čišćim, inteligentijim, zato što si rođen, sasvim slučajno, bez vlastite zasluge, na jednom mjestu, u jednoj skupini određenih obilježja i običaja, obdaren jednom bojom kože, govori o gluposti i besmislu. Međutim, više od toga, to je ideja koja ohrabruje nasilje i etničko čišćenje.

O fašizmu se mora znati mnogo više od ovdje napisanog, ali iz samo ovdje napisanog je jasno da to ne smije biti ono „različito mišljenje“ o kojem govorimo kada kažemo da treba poštovati tuđa mišljenja. Ovo ne smije biti nečiji sistem vrijednosti po kojem ga treba pustiti da slobodno djeluje.

Fašizam se ne smije tolerisati. Umjesto toga, moramo othranjivati antifašizam. Iz same sadržine pojma nadaje se da on ne može postojati paralelno sa fašizmom. Biti antifašista i fašista nije isto kao biti vjernik i ateista, ili umjetnik i naučnik. Antifašizam mora biti ozbiljna borba, poduhvat, pokušaj, nastojanje da se svaki simptom fašizma uguši. U srži pojma je da je on protiv fašizma, da djeluje aktivno prema njemu, odnosno protiv njega. S obzirom na to šta je fašizam, naročito na ono šta je, ohrabreno njime, učinjeno tokom Drugog svjetskog rata, nije li očekivano da „svako normalan“ bude antifašista i da ta odrednica ne bude kontroverzna? Pa jeste. Očekivano je.

Međutim, antifašizam nije naročito popularan. Vraćajući se u osnovnu i srednju školu, ne mogu se sjetiti da su nas nastavnici i profesori odgajali da budemo antifašisti, niti su nas učili da prepoznamo fašizam i posljedično mu se suprotstavljamo svim snagama. Što se tiče obrazovnog sistema, fašizam je devijantna pojava ostala u prvoj polovini 20. stoljeća, pobijeđena 9. maja 1945. Fašizam su Mussolini, Hitler, NDH, Auschwitz… ljudi i tvorevine koje više ne postoje. Nismo krivi za njih pa nas naročito i ne potresaju. Ne više od onoga što očekivana razina ljudskosti nalaže. Antifašizam je, također, samo historijska činjenica. Za nas ovdje konkretno, to su partizani, AVNOJ, ZAVNOBiH, Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija… Naravno da je antifašizam važno obilježje svega navedenog, ali antifašizam je i prostorno i vremenski mnogo rasprostranjeniji.

Hitler je mrtav, a Auschwitz je danas spomenik u kojem antifašizam postaje najsnažniji nagon ljudskog uma i tijela. Međutim, živi su ljudi, različitih godišta, koji na majicama i transparentima nose face ratnih zločinaca osuđenih za etničko čišćenje. A čistili su upravo zato, da se vratimo na osnove fašizma, što su vjerovali da im drugi ljudi truju krv, da su prljavi, da su krivi za ko zna kakve nesreće i što im je zemlja bila tijesna pa su slobodno krenuli u pohod na još. A ovi živi i danas pričaju o zemlji koja pripada samo njima. Sasvim lako pišu da će ponoviti genocid, da treba istrijebiti balije, muslimane, cigane, pedere, izbjeglice, židove… niz se može nastaviti u nedogled, zavisi ko kome smeta iz historijskih, vjerskih i kulturoloških razloga.

Zašto onda škola, kao ustanova čiji rad oblikuje pojedinca i samim tim i društvo, nema u osnovi svog djelovanja zadatak da nam tokom čitavog obrazovanja ukazuje na sve prisutne oblike fašizma i njegove posljedice? Zašto nam ne usađuje nagon da mu se suprotstavljamo kad god ga primijetimo, dok smo živi? I zašto nam ne pojasni da je naziv tog suprotstavljanja antifašizam i da je to, zapravo, jedina ispravna reakcija?

Kada dijete ponavlja da pripada nebeskom, božijem, odabranom narodu, to zvuči kao budalaština. Glupost. Besmislica. Kada kaže da je neki drugi narod prljav, proklet, niža vrsta, to zvuči kao budalaština. Ali te budalaštine su potekle od nekog starijeg, nekog ozbiljnijeg, nekog sposobnijeg. Nekog ko je na položaju da donese neku odluku, nekog ko je u poziciji da posjeduje oružje, nekog ko je u poziciji da širi uticaj, da predaje u školi i na fakultetima. Te budalaštine, besmislice i gluposti, u umu i izgovoru starije osobe, su fašističke ideje. A ovo dijete će odrasti. Bit će starija, ozbiljnija osoba. Bit će na poziciji. Možda neće biti ni svjesna da je fašista. Neko drugo dijete, kasnije starija osoba, neće dijeliti identične stavove, ali će mu ovo idalje biti samo budalaštine. Neće biti svjesna da je to fašizam, jer joj škola nije dala do znanja da fašizam nije pobijeđen 9. maja 1945. godine i da fašizam nije samo mržnja arijevca prema Jevrejima.

Umjesto toga, kolebat će se da li da kaže jasno “Ja jesam antifašista.” Neće biti sigurna da li se time automatski deklariše kao komunista. Da li se tako pozicionira na krajnju lijevu stranu ideološkog i političkog spektra, iako ne dijeli u potpunosti iste svjetonazore? Da li time izjavljuje da je jugonostalgična, iako je rođena 5-10 godina nakon što se nekadašnja zajednička država raspala i nema na čemu gajiti nostalgiju? Učinit će joj se, možda, da je i patetična, romantična… da se zanosi. Plašit će se da izgovara velike riječi čije značenje i ne razumije u potpunosti. I kad ih čuje, izgovorene od strane nekog drugog, izazivat će iste asocijacije. Zvučat će odbojno.

Dakle, mladoj osobi je potrebno ukazati da ni fašizam, ni antifašizam nisu (samo) lekcije iz historije. Nažalost. Fašističke izjave, fašistički programi, fašističke manifestacije su opasnosti sadašnjosti koje prijete različitim grupama. Antifašizam nije retro, demode riječ u koju generacije prošlog stoljeća upakuju staru slavu.

Antifašizam je aktivno djelovanje protiv ovih izjava, programa i manifestacija. On je humanistički orijentir svake generacije koja u svom vremenu sluša fašistička divljanja. Antifašizam čovjeka ne određuje niti ideološki, niti spram njegovog odnosa prema bogu i(li) religiji. Antifašizam je osnova suživota koja mora biti uspostavljena da bi se čovjek slobodno razvijao u ovim pravcima.

 

Tekst je nastao kroz nagradni konkurs “Kako mladi u BiH (ne)vrednuju antifašizam” a financiran je od strane Civil Rights Defenders.

 

 

Komentari