Monopol u zdravstvu. Poznajem sugrađanku koja je o trošku države ugradila silikone u grudi. Ja nisam mogla o trošku države saznati šta nije u redu sa srcem bebe u stomaku.
Na jednom pregledu negdje na sredini trudnoće bebi su naglo usporili otkucaji srca. Ginekolog je preporučio pregled kod dječijeg kardiologa. U Univerzitetskom kliničkom centru /UKC/ Banjaluka to, kažu, rade samo za hospitalizovane pacijente.
- Možete li mi to napismeno potvrditi, da bih mogla na osnovu toga refundirati trošak u privatnoj zdravstvenoj ustanovi?
- Ne može, nikad nije ni bilo predviđeno da mi radimo tu uslugu.
- Zašto je onda problem da mi izdate papir na kojem to piše?
- Ne može.
U poređenju sa novcem koji sam ostavila kod privatnog ginekologa, nije tih 120 KM nešto, ali sam, eto, htjela da vidim da li sistem funkcioniše i zašto ne. Raspitam se ko sve pruža tu uslugu – isključivo privatne ordinacije. Obavim pregled, podnesem Fondu zdravstvenog osiguranja Republike Srpske zahtjev za refundaciju troška i dobijem odgovor da se zahtjev odbija kao neosnovan, jer je pregled obavljen u ustanovi koja nema ugovor sa Fondom.
Za UKC, koji jedini ima ugovor sa Fondom, sam u zahtjevu detaljno obrazložila način na koji sam odbijena, ali to kao da niko nije ni čitao ili svjesno računaju s tim da će osiguranik prije ili kasnije sam odustati od svojih prava koja plaća.
Od moje plate svakog se mjeseca 12 odsto izdvaja za Fond. Nemam, međutim, mogućnost izbora da taj novac usmjerim u neki drugi fond koji se bavi istom djelatnošću. Da imam, ne bi se u trenutno jedinom fondu ponašali ovako bahato.
Monopol u javnim /i jedinim/ preduzećima koja pružaju komunalne usluge. Toplana naplaćuje grijanje po metru kvadratnom. Xixixi. Zavrneš ventile kad je prevruće, ali to ne umanjuje površinu stana. Električno ne obeštećuje potrošače za učestale nestanke struje. Šta je, kako ste u ratu mogli bez struje? O potrošačima sa šireg područja Kozarca, posebno privrednicima, da ne pričam /340 nestanaka struje za jedno ljeto/.
Dalje, kada bih imala mogućnost izbora, zadržala bih Komunalne usluge, a najprije pobjegla od Vodovoda. Ranije sam živjela u stanu svoga ujaka i za vodu su mi počeli stizati računi na ujakovo prezime, ali drugo ime. Svaki put sam te račune sa znatnim dugom i tuđim imenom vraćala. Njima gore je to valjda dosadilo pa su na naredni račun na ime i prezime mog ujaka samo dodali onaj iznos duga. Nastavila sam plaćati redovnu potrošnju, a svaki mjesec taj tuđim dugom uvećani račun vraćala preduzeću i tražila da grešku isprave. I tako gotovo godinu dana. Kada je trebalo da iselim, odem u preduzeće da ujaku ne ostavljam neriješen problem, ali službenik potpuno ignoriše i moj zahtjev i sve reklamacije koje su zaprimili. Molim ga da to riješi, da izbjegne poniženje da ga direktor na to natjera. Ništa i dalje. Odem kod direktora, on ga pozove u svoju kancelariju, posmatram ga, neprijatno meni, a on ništa.
Monopol u gradskoj administraciji. Kada je prije više od deset godina donesen novi porodični zakon u Republici Srpskoj, vanbračna zajednica izjednačena je, u gotovo svemu, sa brakom. Da bi dijete iz takve zajednice ponijelo očevo prezime, otac i majka zajedno treba da obave jednu formalnost u matičnom uredu. Za sva tri djeteta nosili smo taj zakon sa sobom, iako ga nismo dužni znati. Prva dva puta bilo je pokušaja da nas odgovore od toga, dođite poslije rođenja djeteta, tako svi rade, tako je lakše. Kome je lakše, vama?
Treći put nije pomoglo ni to što smo rekli da smo već radili to na isti način na istom mjestu i to dva puta, ni zakon koji smo nosili sa sobom, ni to što je radnica matičnog ureda šaputala kolegi koji nas je odbijao da to tako može, da je tako uradila i njihova koleginica koja se nedavno porodila… Molimo ga da nam to učini. Kažemo poštedite nas penjanja na sprat /ja u veoma visokoj trudnoći/, a poštedite sebe poniženja da vas šefica natjera da to uradite. Ona do njega mu ponavlja da to može, on se ne ometa. Odemo kod šefice, prijavimo slučaj. Dok ga zove telefonom, kaže šta on zna, radio u Rakelićima, nikad se s tim nije sreo. Silazimo ponovo do njega, on veseo, raspoložen, predusretljiv, ljubazan.
Pa ovakve ni poniziti ne možeš…
Monopol u telekomunikacijama sad je već prošlost, a tako i u bankama. Oni još jedino računaju na ukorijenjenu odanost. Tako telekomi imaju agresivne kampanje za pridobijanje novih korisnika, a gotovo ništa ne nude postojećim korisnicima da bi osigurali da će kod njih i ostati. Isto i banke, ali i te navike se polako počinju mijenjati.
Prijateljica i njen muž su u jednoj banci godinama. Od svoje banke traže uslove za stambeni kredit kakve im nudi druga banka. Njihova banka im traži da donesu pisanu potvrdu da im takve uslove nudi konkurentska banka /iako su uslovi javni, za sve jednaki i dostupni na sajtu banke/. Sa osjećajem da ih se maltretira bez potrebe, par donosi pisanu potvrdu, ali sada traži ne iste nego bolje uslove nego što im nudi druga banka. Jer za iste uslove preći će u novu banku, a stara banka ako hoće da ih zadrži neka im da bolje. Oboje su prešli u drugu banku. Bez komplikacija, administracije, papira, birokratije – sve poslodavac i banka obave za dan.
Čitam u posljednjem broju Nin-a o davanju beogradskog aerodroma pod koncesiju gdje se i zagovornici privatizacije slažu kako je privatni monopol lošiji od državnog. Tako i administracija i komunalna preduzeća treba da ostanu u javnom sektoru. Ali bi ih trebalo osvijestiti da su oni tu da služe građanima, a ne da budu nedodirljivi.
Kaže jedan bivši uposlenik opštine da se u opštinu ne ide raditi nego odmarati. Isti taj kaže, kad su ga pitali kolika će mu biti penzija, šta me briga, ionako je nisam zaradio.
Kaže bivši gradonačelnik, koju godinu nakon što je preuzeo dužnost, da bi otpustio 70 posto ljudi, kad bi mogao. Neradnika. I da sa onih 30 posto, radnika, što ostane, sutradan niko ne bi primijetio razliku.
