Naivno sam vjerovala da su doktori tu da nam pomognu da ozdravimo. Sa 32 godine, i kao priličan hipohondar, došla sam do zaključka da sam u zamci njihovih recepata i preporuka koji preparat da uzmem, antibiotik obavezno čim provirim u ordinaciju bez prethodne dijagnoze i niti ijednog izvađenog nalaza. Ako vam antibiotik ne pomogne, onda ste prepušteni sami sebi i bogu. Guglajte i snalazite se! Inače, dobićete tablete za sisanje, gutanje, stavljanje u oko za podizanje imuniteta. Nešto novo na tržištu i sasvim odlično.
Živjećemo svi po 200 godina, pretvoriti se u neuništive robote koliko preparata imamo da bismo bili super zdravi. Međutim, mi smo sve bolesniji! Šta će njima zdravi pacijenti, logično!
Ako slučajno imate dijete ili djecu, pripremite duboku kesu. Dok na svaki reklamni tefterić propišu čudotvorne sirupe, kapi, vitamine, minerale, hemijske preparate, pune ko zna čega, bonbonice u obliku medvjedića i praškove koje razmutite u vodi, ostanete bez ijedne marke, a svejedno dijete i dalje vodite na preglede i kljukate ih antibioticima za svaku virozicu.
Kaže država da rađamo djecu, a kad ih rodimo, ogule nas do kostiju. Ako vam dijete ima dioptriju i treba naočale, doktorica, koja radi u bolnici, ali i privatno, će vam utrpati one od 130 km. Naivno ćete pomislite da će Fond to platiti, međutim, dok obiđete svaku medicinsku ustanovu u gradu i napišete molbu veličanstvenom Fondu, ako se smiluju, daće vam 20, 30 km na sve to. Wow, pomislih! Wow, ne pada mi na pamet da im za to pišem molbu. Neka se počaste!
Dugo nisam znala ko su ti sređeni ljudi koje redovno zateknem u čekaonici neke ambulante kako kulturno sjede sa svojim koferom u krilu. Nekako, uvijek imaju prednost nad nama bolesnim smrtnicima. Kad saznajem – to su ti dileri! Bože, malo sam zbunjena. Za koga oni rade? Cosa nostra ima svoje dilere, oni idu do doktora, doktori nama utrpaju nepotrebne proizvode, mi masno platimo da bi se tim parama zadovoljili i jedni, i drugi, i treći. I to se sve odvija otvoreno pred našim očima. Mi trepćemo i gledamo i ćutimo i kljukamo se ko zna čime. Kljukamo i djecu. Tu nas najviše hvataju, jer se plašimo i sve bismo dali za ta mala stvorenja.
Od malih nogu slušam kako su doktori odvratna stvorenja koja uzimaju pare pa onda liječe. Ima i divnih ljudi koji su završili te teške škole iz humanih pobuda. Ipak, gdje ima dima, ima i vatre. Ko nas to liječi? Iz kojih pobuda se bave našim zdravljem? Sa kakvim znanjima završavaju školu i bave se tako ozbiljnom i delikatnom profesijom? S kim to sarađuju i zašto pijemo toliko lijekova, vitamina, dodataka ishrani? Zašto nakon svog tog gutanja opet nismo zdravi? Zašto ako jednom dođemo, stalno im se vraćamo?
Čemu reklame lijekova na TV-u? Jeste li se ikada to upitali? Otkud tolike apoteke po svim našim gradovima? Ko to zarađuje, a mi naivno trošimo? Zašto se od tih silnih para ne liječe bolesna djeca? Kome to ide u džep dok djeca umiru čekajući da narod skupi dovoljno novca? Mora li baš sve to tako biti?
