Živim među zatrovanim svijetom. Ovdje vladaju stereotipi. Ovdje se ljudi posmatraju kroz predrasude. Ovdje te odmah trpaju u grupe da bi te mogli skenirati i odrediti svoj stav prema tebi.
Ovdje si ili raspuštenica, ili kurva, ili svetica, ili gej, ili peder, ili Hrvat, Srbin, Bošnjak, ili žena, ili majka, ili udata, ili stara cura, ili dobra, ili loša, ili vjernica, ili nevjernik.
Ovdje si ili ovo ili ono. Sredine nema.
Postoji jedan termin u engleskom jeziku – estranged. Po definiciji to je osoba koja nije privržena ničemu. Ne osjeća pripadnost. Izopštenik. Onaj koji više ne pripada familiji. Stranac! Mogu li biti stranac u sopstvenoj zemlji?
Ja i jesam stranac jer sam nepripadnik bilo koje grupe u koje me trpate. To vam jako smeta, zar ne?
Zašto je ovdje tako važno ono nevažno kao nacija ili vjera? Da li na to mislite baš svaki dan ili se toga sjetite pred izbore ili velike praznike? Koliko je to bitno vašem suštinskom biću i doživljajima vašeg organizma dok uživate, ili se mučite, jedete, jebete, serete, rintate, gledate humorističke serije, Parove ili šta već ne?
Koliko je to zbilja bitno za sam život koji nas ionako tamani ne gledajući rodni list i dijeleći nam svima slične sudbine, bolove, sreće, ljubavi, nesreće, u zavisnosti koliko smo to sposobni za određeno osjećanje?
Znam da postavljam previše pitanja, ali sam fakat zbunjena i začuđena da još uvijek tupite zube i dižete pesnice radi nečeg što nikad nije niti će imati smisla. Pjevate pjesme, dižete zastave i predstavljate se kao toliko bezumna bića kad vas i vaš um i vašu ličnost neko može zakamuflirati u lažnu predstavu jedinstva neke grupe gdje gubite svoj identitet predajući se bezumnoj rulji kojoj je rečeno da je nešto i da zbog tog nečeg mrzi ono nešto tamo što je isto, samo malo drugačije.
Onda vas natjeraju da glasate, da se bojite drugačijeg, da potrošite svoj kratki i jadni vijek ganjajući sjene i uspomene, ispravljajući krive Drine, zaboravljajući da živite za sebe i da se drugima jebe za vas.
Smiješno je što to što su vam rekli da jeste, niste vi izabrali. Žigosani ste rođenjem. Puka slučajnost mi neće upravljati životom, ambicijama, emocijama, mislima. To je samo nešto što je zapisano na tamo nekom papiru, kao i moje ime koje nisam birala.
Ne rukovodim se tim odrednicama, a pogotovo vam ne dopuštam da me mrzite ili volite zbog njih, pukih slučajnosti. Ne određuje me to, niti vas određuje. Određuje vas samo ono što zbilja jeste i kako posmatrate svijet. Kako se odnosite prema sebi ili drugima.
Čim mrzite, vi ste hrpa jada i niste zaslužili nimalo tolerancije niti razumijevanja. Čim mrzite, vi ste slabići i ne zavaravajte da to znači ljubav prema sebi i „svojima“. To samo znači da ste iskompleksirano govno!
Najviše, znači da ste glupi! Čak i prevelika ljubav prema svojoj naciji, vjeri, polu, tituli, bilo čemu mi je pokazatelj da nešto nije u redu. Sretna sam što sam oslobođena tih formi i što me boli ona stvar za praznicima, vjerama, bilo kakvim obilježjima. Ne pripadam nijednoj grupi i nikad neću. Još da me prestanete posmatrati kroz čitav niz stereotipa i predrasuda, bila bih jako zadovoljna. To vi nikad nećete, ali i za to me zaboli dupe.
Estranged forever!
