U prethodnom periodu u BiH su desila dva vrlo interesanta slučaja kršenja ljudskih prava – privođenje narodnog poslanika Nebojše Vukanovića zbog tobožnjeg vrijeđanja i napada na predsjednika Okružnog suda u Trebinju, nakon čega se gle čuda po tom pitanju oglasio i Milorad Dodik i pozivao na poštovanje zakona.
Nedugo potom Milorad Dodik političkoj analitičarki iz Banjaluke, Tanji Topić nalijepio etiketu agenta njemačke obavještajne službe (BND) i iznosio arogantne sudove o njenoj porodici.
Dioba na patriote i izdajnike nije novi metod delegitimizacije političkih neistomišljenika na ovim prostorima, istu su u mnogo opasnije vrijeme devedesetih koristili i Slobodan Milošević kao i FranjoTuđman. Ono što jeste zabrinjavajuće da ovakvi napadi postaju sve učestaliji, a neki poput onoga na novinara BN televizije Vladimira Kovačevića, završe i sa teškim fizičkim povredama.
Dodikovi napadi na nezavisne novinare nisu novost, tako je na jednoj pres konferenciji novinarki sarajevskog lista Oslobođenje, Gordani Katani brojao krvna zrnca (vi pripadate takvom narodu i takvom mediju), a novinaru Federalne televizije, Miši Vidoviću, Dodik je poželio srčani udar.
Osim tradicionalnih osuda pojedinih nevladinih organizacija i udruženja novinara teško se može reći da su ovi događaji dublje potresli javnost u RS, prilično aklimatizovanu na ovakav vid javnog komuniciranja.
Veća učestalost ovakvih izjava koje gotovo da postaju sedmični događaji upućuju na dublju krizu u strukturama SNSDa, budući da klasična nacionalistička retorika kao da nije u stanju da održi koheziju među srpskim etničkim korpusom.
Sve duži redovi ispred ambasada zemalja EU slika su ekonomske realnosti u RS, mladim ljudima je sve teže prodati priču o zlom zapadu koji se urotio protiv nas.
Patriotski sentiment ne plaća račune i osigurava radno mjesto .Enormno zaduživanje po nepovoljnim kamatama takođe ne daje mnogo razloga za optimizam. Svi ovi faktori su doprinijeli intenziviranju novog lova na vještice u cilju skretanja pažnje sa egzistencijalnih problema.
U nedostatku nezavisnog pravosuđa koje bi ovakav jezik mržnje trebalo sankcionisati, prostor praktikovanja ljudskih prava se smanjuje, a ne zaboravimo da gotovo svaki veći zločin nije počeo sa oružjem, već sa medijskom hajkom čiji je cilj potpuna dehumanizacija protivnika. Ove prijetnje dolaze od samog vrha vlasti i potpuno snižavaju moralni prag šta je prihvatljivo reći u javnosti.
Odsustvo bilo kakve odgovornosti za izrečeno treba nas duboko zabrinuti jer je isti put u totalitarizam a ovaj put žrtva istog nije druga strana već građani u čije ime te elite navodno govore.
Izjave Milorada Dodika o mirnom razlazu u BiH kao i potpuno neutemeljena tvrdnja da bi bez BiH RS za tri godine bila u EU mogu postići i svojevrsni kontraefekat kod građana (strah od rata i još većeg siromaštva). Ovo razočarenje establišmentom, koje je možemo posmatrati kao svojevrsni globalni fenomen (Brexit, uspon Trampa) spriječava veću nacionalističku mobilizaciju kakvu smo vidjeli devedesetih.
Oružja nema u tolikim količinama, mnogi prostori su demografski potpuno devastirani da se nemaju od čega braniti, a kamoli nekog imaginarnog neprijatelja. Ova histerična proizvodnja neprijatelja neće brzo nestati, no pitanje hoće li ostati iko da je sluša.
