Online nasilje nad ženama nije shvaćeno ozbiljno

|

Blog

Današnja stvarnost nezamisliva je bez velike paralelne životne oaze koju zovemo internetom. Prije samo nekoliko godina društvene mreže bile su zabavna novotarija, prostor na kome su ljudi, začuđeni pred dostignućem moderne naučne misli, provodili dio svog slobodnog vremena. Danas, one su postale gotovo opsesivna potreba, sastavni dio naših života, pa i relevantan izvor zarade. Budući toliko inkorporiran u našu realnost, online univerzum poprimio je i mnoge negativne pojave našeg društva. One se, po prirodi stvari, najviše transponuju u domen međuljudskih odnosa.

Mač sa dvije oštrice, kada su u pitanju društvene mreže, jeste velika anonimnost koju nam one nude. S jedne strane, konstantno nas podsjećaju na činjenicu da mnogi naši lični podaci ostaju velikim korporacijama na slobodnu upotrebu, da se naš „internet hod“ može pratiti. Na kraju krajeva, društvenim mrežama je često kružila slika prelijepljene laptop kamere Marka Zuckerberga, osnivača internet giganta – Facebooka. No, to nam malo znači u svakodnevnoj upotrebi, kuckanju, komentarisanju i šerovanju sadržaja. Na tom površinskom nivou, na kome se većina korisnika zaista i zadržava – devedeset procenata korisnika ne preuzima odgovornost za ono što izražava svojim učešćem u „online životu“. Zašto je to problem? Ukoliko ste zaštićeni anonimnošću u odnosu sa drugim korisnicima, niko vas ne može natjerati da preuzmete odgovornost za svoje postupke. Facebook vas, na primjer, može cenzurisati ukoliko objavite ekstreman sadržaj, ali online nasilje više nego često prolazi nekažnjeno. Ako smo istakli da se realni svijet lako transponuje u digitalni, pod time smo podrazumijevali da se i forme nasilja lako prenose iz jednog medija u drugi. Psihičko nasilje – ono koje je podmuklo i koje tek u posljednjih nekoliko godina biva detaljnije praćeno, o kome se tek sada otvorenije razgovara – u punom je povoju. Zašto je tako?

Poznata je činjenica da su u našoj sredini zamršeni odnosi porodičnog, vršnjačkog i partnerskog nasilja često gurani pod tepih, sve pod velom floskula kao što su: „To je tako“, „Ćuti i trpi“, „Misliš da si jedina?“ „Stisni zube, proći će ga“… Onog trenutka kada smo djevojčice naučili da ih dječaci zadirkuju, nepristojno gledaju ili diraju „jer su zaljubljeni u njih“ (ali i kada smo dječake naučili da je to pravilan iskaz osjećaja), a supruge i majke ignorisali u nesrećnim odnosima, postavili smo određene društvene temelje u kojima žena ima svoje mjesto, ali vrlo često sa bočne strane, negdje iza, i po mogućnosti da ga  zauzima što manje i što tiše. Ovi obrasci ponašanja, protiv kojih je teško boriti se bez adekvatne zakonske zaštite (ali i povjerenja i prihvatanja zajednice), vrlo „uspješno“ prenose se i na svijet društvenih medija. U stvari, oni tada dobijaju još jedan, pritom otežavajući, sloj. O čemu se radi?

Odgovor se krije u jednoj jednostavnoj stvari: ovakva vrsta nasilja nije shvaćena ozbiljno. Svijest o tome da nasilje ne mora biti isključivo fizičko sporo dopire do onih do kojih treba doprijeti, pa kako onda možemo očekivati da će te iste osobe s više odgovornosti posmatrati ono što je napisano „na nekoj tamo društvenoj mreži“? Svi smo neminovno čuli za termine kao što su mansplaining, (online) catcalling i posebno uvredljivu sintagmu send nudes. Ovi primjeri ilustrativni su nam da bismo pokazali tu  dodatnu dimenziju koju dobija nasilje nad ženama kada mu dodamo predzak online. Mansplaining je termin koji se koristi da bi označio snishodljivo i nadmeno muškarčevo „objašnjavanje“ predmeta/stanja/pojava ženama. Mansplaining je nepozvan i nepotreban, bez ikakvih dokaza da muškarac koji  objašnjava određenu materiju istu bolje poznaje od svoje sagovornice. I zaista, čini se da takvim muškarcima nije ni potreban sagovornik, nego publika pred kojom mogu da pokažu svo svoje znanje. Ova pojava najšire je rasprostranjena na forumima i komentarima članaka – što je publika veća, takvi muškarci osjećaju veću potrebu za „objašnjavanjem“. Neočekivano, u ovom segmentu možemo povući jednu književnu paralelu: naš veliki književnik, nobelovac Ivo Andrić objavio je 1946. godine pripovijetku pod nazivom Zlostavljanje. Protagonistikinju ovog malog remek-djela muž zlostavlja baš na ovaj način: njegova priča, samohvala, snishodljivost i samozadovoljstvo dovedeno do odvratnosti, sredstvo je mučenja koje tenziju dovodi do tačke pucanja. I bez obzira što danas mnoge žene na mansplaining reaguju negodujući, on se i dalje javlja, prolazi bez posljedica – a često i sam termin biva mensplejnovan. Kakav paradoks, zar ne?

U u žižu američke javnosti svako malo zbog svog Facebook naloga dospijeva poznati režiser i scenarista Paul Schrader. Koscenarista filmova od kojih su samo neki legendarni Taxi Driver i Raging Bull odlučio je da putem Facebooka iznosi svoje stavove i „razmišlja naglas“, naročito u vezi s pitanjima rodne ravnopravnosti i online nasilja nad ženama. U toj mjeri njegove objave polarizovale su pratioce da mu je producentska kuća zabranila da, u osvit izlaska njegovog novog filma, objavljuje statuse na ovoj društvenoj mreži. Između ostalog, Schrader je priznao da je izbačen iz online poker grupe jer je jednoj od suigračica udijelio (kako on to smatra) kompliment – nepozvan i neprimjeren, što je školski primjer online catcalling-a. Iako su mu njegovi pratioci pokušali ukazati na grešku, režiser nije bio u stanju da je uvidi, smatrajući da takvi komentari nisu neprijatni, te je u krajnjoj liniji cijelu stvar odbacio kao „blesavu“. Neželjeni komentari mogu biti bolni i degradirajući, posebno jer gotovo po pravilu ženu postavljaju u poziciju objekta. Da bi stvar bila gora, oni koji iste komentare upućuju mahom su mišljenja da žene za njih treba da budu zahvalne, ili da su ih same tražile. Ko ne voli komplimente, mogu da postave pitanje, ali, nepozvan komentar, posebno od nepoznate osobe u neprikladnom obliku, u najblažem slučaju je nepotreban, a u najgorem uznemiravajuć. Zašto bismo trpili bilo koju od te dvije krajnosti?

Stepen daljeg i krajnjeg uznemiravanja odnosi se na direktne nepristojne zahtjeve i ponude. Nismo jednom čuli imperativnu frazu send nudes, koju žene sreću i više nego što bismo očekivali. Pojedinci, mahom starije životne dobi, u nedovoljnom poznavanju načina funkcionisanja društvenih mreža, ovakve i slične stvari (mnogo eksplicitnijeg sadržaja: maltene da na Balkanu nema osobe koja se ne sjeća afere „bili čiku“ od prije par godina – i koja je i danas poznatija kao predmet podsmijeha nego kao istinski uznemiravajući problem) pišu javno – što ih samo izvrgava ruglu – bez sankcija. Recipročno, isti tip „narcista i zlostavljača“ (kako bi ih, u istoimenoj studiji vrijednoj svake pažnje, nazvala teoretičarka književnosti Jasmina Ahmetagić) ne suzdržava se od slanja eksplicitnih slika, u nadi da će time predmet svoje opsesije oboriti s nogu. Ovakvi sadržaji mogu se prijaviti, međutim, osim privremenog gašenja naloga (uzgred, ko se ne bi dosjetio otvaranja drugog?), oni koji ih šalju prolaze bez većih posljedica. U stvarnosti, voajeri, oni koji se otkrivaju u javnosti s jasnom namjerom, mogu biti privedeni – zašto onda ista takva radnja u internet svijetu biva toliko umanjena u svojoj odvratnosti? Upravo iz razloga koji smo već naveli – internet nasilje nije shvaćeno ozbiljno. Ono se sklanja u stranu kao budalaština i glupiranje.

Online svijetu obraćamo se kada imamo problem – medicinski, pravni, jezičku nedoumicu. Prva reakcija često nam je guglanje. Mnoge teorije zavjere svoje izvorište imaju upravo na uzaludnim, mračnim stranama sajber svijeta. Naše pitanje glasi: zašto neke stvari uzimamo za ozbiljno, prihvatamo i usvajamo, dok neke odbacujemo i pred njima zatvaramo oči? Zašto prihvatamo narative koji nam odgovaraju, a ne želimo da se suočimo s onima koji nam stvaraju nelagodu? Ukoliko grupa ljudi uživo vidi zločin i oslanja se da će onaj drugi pozvati hitnu pomoć, niko je neće pozvati. Ukoliko desetine hiljada ljudi na članak o silovanju vidi desetine komentara koji podvlače kako je „ona to tražila“ i „provokativno se oblačila“, iste će zaboraviti do naredne objave, kroz milisekundu. Zaboravljanje i odbacivanje kao nevažno jer je na internetu – to su dva stuba koja online nasilje nad ženama drže na čvrstim osnovama.

 

Tekst je nastao kroz nagradni konkurs “Online nasilje nad ženama”, a finansiran je od strane Civil Rights defenders.

Komentari