Olimpijada 1984. Za jednu djevojčicu koja nije znala značenje te riječi – ništa posebno. Važnost tog događaja tek ću kasnije saznati. Međutim, tad je to bio period useljenja moje porodice u novu kuću, kupovine televizora, naravno, crno-bijelog. Crno-bijeli televizor je nešto što je tada bilo posve normalno, kao što je sada normalno da svako od nas nosi mobilni telefon. Gledajući TV sadržaje, naučila sam čitati prije nego što sam pošla u školu. Sjećam se dobro dana kada sam shvatila da na televizoru piše OLIMPIC. Bila sam presretna kada sam uspjela tih sedam slova uspješno povezati u jednu riječ. Slova su bila malo razdvojena. Pisalo je i Čajavec, ali to ću tek kasnije znati pročitati, jer je pisano pisanim, a ne štampanim slovima, kao što ću kasnije saznati i da je Rudi Čajavec jedna ogromna jugoslovenska firma koja, između ostalog, proizvodi i TV aparate. Sjećam se da sam voljela gledati TV i da sam se radovala kad god bih nešto novo uspjela pročitati nakon riječi Olimpic. Kasnije, kad sam pošla u školu, nisam morala sricati slova, niti čitati slogove, znala sam riječ pročitati odjednom.
Uglavnom, dok još nisam bila pošla u školu, počela je Olimpijada u Sarajevu. Na televiziji sam posmatrala bezbroj ljudi koji izvode neke ujednačene pokrete koji formiraju raznorazne oblike, što mi je bilo veoma zanimljivo. Razmišljala sam kako to uspijevaju. Onda nose zastave. Jedinu zastavu koju sam prepoznala bila je zastava Jugoslavije. Potom, trčeći nose upaljenu baklju koja ne sagorijeva kao drvo kad se zapali, nego vatra ostaje samo na vrhu baklje i ne prestaje da gori. Predaju je jedni drugima iz ruke u ruku. Zatim, baklju preuzima jedna djevojka plave kose, penje se uz stepenice, isto trčeći kao da se boji da će upravo sad prestati da gori, i nosi je do jedne velike posude. Posuda je okrugla i prilično duboka i iz nekog razloga nalazi se visoko, kao da je neko ko ju je postavio tu želio da je niko ne može dohvatiti. Tako i mama podigne nešto visoko kad ne želi da mi, djeca, nešto imamo kod sebe. Čim djevojka baklju stavi u posudu, plamen se raširi i zauze unutrašnjost cijele posude. Nije mi bilo jasno kako se plamen tako brzo raširio jer kad mama loži vatru, plamen se sporije širi. A ovdje u posudi ne nalazi se čak nijedno drvo. Vidim da tom činu svi aplaudiraju. Ne razumijem niti zašto aplaudiraju, niti zašto su trčali, niti u čemu je smisao svega toga, ali to sve vidim prvi put u životu i radujem se, malo zato što mi je interesantno, malo zato što primjećujem da se svi na TV-u raduju, ne prestajući se pitati kako baklja i dalje gori.
Tad je bilo malo televizijskih stanica. Sadržaj koji sam kao djevojčica rado pratila bio je onaj u 19.15 sati, a to je crtani film. On kratko traje, slijedi EPP, pa Dnevnik u 19.30, koji odrasli ukućani obavezno gledaju. Tada djeca trebaju da šute kako bi odrasli u miru gledali vijesti iz zemlje i svijeta. Meni taj program nikako nije bio zanimljiv. Pričali su o nečemu što nisam razumjela, Ponekad bih čula potpuno nepoznate riječi: socijalistička, federativna, republika (kad kažu Jugoslavija, znala sam da je to moja domovina), organizacija udruženog rada, nosilac partizanske spomenice. Ovo posljednje shvatala sam kao da neko nosi spomenik isklesanog partizana, jer partizani su jako bitni ljudi kod nas (to sam isto naučila preko televizora), ali ne znam zašto bi neko nosio teški spomenik ili, kako kažu, spomenicu, koju sam zamišljala napravljenu od kamena, a kamen je težak. Nikog nisam ni pitala za značenje tih riječi jer moja dotadašnja iskustva sa ispitivanjem starijih o značenjima riječi nisu baš bila plodonosna, bar ne onako kako bih ja to željela. Uglavnom, Dnevnik u pola osam se mora gledati. Taj dosadni program traje dugo, čak i predugo, a crtani prije njega traje samo malo. To me kao djevojčicu rastuživalo, ali sam znala da ne mogu ništa učiniti da bi bilo više crtanog filma. Na ono malo kanala, mogli smo gledati samo ono što se prikazivalo.
I tako, htjela – ne htjela gledati, dođe na red Olimpijada. Po cijeli dan jedno te isto, ili se skijaju, ili voze u bobu (kako bih ja voljela imati jedan bob, mogli bismo brat, sestra i ja da se kližemo niz padinu, a da nam se ne pokvasi odjeća, niti da nam snijeg uđe u obuću, pa onda mama ne bi morala sušiti toliko stvari), ili se kližu na ledu, a to zovu umjetničko klizanje. Tad govori spikerica koja ima specifičnu boju glasa, i njen glas mogu razaznati i kad ulazim iz avlije u kuću i, da i ne pogledam u televizor, znam da je klizanje u pitanju. Spikerica se zove Milka Babović. Spominju se i slalomi i veleslalomi. Slalom me podsjeća na slom, što mi i ima neke logike jer je lako slomiti nogu ili ruku kad se skijaš. Ja sam samo jednom uzela bratove skije. Babo mu ih je napravio od drveta istesanog tako da liči na prave skije, samo što su ove bile prilagođene četverogodišnjem uzrastu.
Za skije mu je pričvrstio dva komada gume izrezane u obliku šireg kaiša, što je predstavljalo mjesto gdje brat može staviti svoje čizme i skijati se. I ja sam željela skijati. Čim sam obula te skije, odmah sam pala. Nikad više nisam skijala. Dakle, slom ide uz slalom, a veleslalom je najvjerovatnije jedan veliki (s)lom, budući da postoji velesajam, a to je veliki sajam. Zatim skaču sa jedne velike skakaonice. Svaki sportist, nakon što skoči, još malo se skija i obavezno na kraju napravi polukrug kako bi se zaustavio unutar ograđenog prostora. Van tog prostora nalaze se ljudi, toplo obučeni. Pitam se boje li se da će neko nehotice skočiti na njih. Ali oni se ne boje. I dalje su tu. Snijeg je i ledeno. Pitala sam se zašto moraju biti na planinama zimi da se mrznu, mogli su i ljeti kad je toplo da im bude fino i ugodno. Ljeti nema snijega. Najljepši prizor na Olimpijadi je Vučko. Kad god se Vučko pojavi, to je malo crtanog filma. Najljepše je kad se Vučko skija. Ma i kad se samo pojavi, to me oduševljava. Čekajući kad će se Vučko ponovo pojaviti, gledam takmičenja i navijam za naše. Od svih tih sportista, sjećam se jedne izjave Bojana Križaja i toga kako je čudno govorio naš jezik. Ni to mi nije bilo jasno, ali mama mi je onda rekla da je on Slovenac, a Slovenci pričaju drugačije od nas. Onda, Jure Franko osvaja srebrenu medalju. Drago mi zbog toga. Sad će se i neko naš popeti na jednu od onih klupa koje postavljaju za pobjednike. Pošto su mi medalje ličile na veće kovanice, pitala sam se šta će dobitnici medalja raditi sa njima. Hoće li moći kupiti nešto za njih, puno čokolade možda, ili nešto drugo, ali niko na TV-u nije spominjao da će išta medaljom kupiti pa sam i ja prestala razmišljati o tome.
Pošto je na televizoru pisalo Olimpic, to znači da su televizor i Olimpijada nekako povezani. Vjerovatno je televizor i napravljen zato da bi se na njemu gledala Olimpijada. Ne znam samo kako su oni koji su pravili televizor znali da će biti Olimpijada. Možda im je neko rekao.
Sjećanja blijede, nestaju. Naš televizor sam zadnji put vidjela u decembru 1992, šest godina nakon Olimpijade. Mi smo preživjeli. Odrasli. Televizori su sad potpuno drugačiji. Dugo nakon Olimpijade prvi put sam posjetila dvije olimpijske planine, Bjelašnicu i Igman. Sa sobom sam vodila druge dvije djevojčice, svoje kćerke. Kada sam vidjela olimpijsku skakaonicu onako tužnu, usamljenu, zapuštenu, neka sjećanja su ponovo oživjela. Razmišljala sam o tome hoće li se moje djevojčice uopće sjećati da su taj dan vidjele ovu skakaonicu.
(Priča nastala na Radionici kreativnog pisanja koja je organizovana krajem decembra 2017. u Prijedoru)
