„U Foči oslikan novi mural s likom Ratka Mladića“, „General se danas upisao u legendu“, „Ti si naš heroj“, „Nek je tvojoj majci hvala“,“General nije kriv“, „Hag – antisrpski sud“, „Bio je častan oficir“; neki su od recentnih izraza podrške apologeta i poštovaoca lika i zlodjela zločinca Ratka Mladića koji izazivaju komešanje želuca, ali i prijekor onih koji se usuđuju tako nazivati onoga koji je htio etnički čistu državu za srpski narod, ubijajući i svirepo mučeći nesrpsko stanovništvo.
Sve ove poruke dopiru, iz dubine duša onih koji glorificiraju izvršitelja genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina a žive u Bosni i Hercegovini, prostoru gdje su se oni i dogodili. Sramne izjave koje emaniraju izopačeno stanje uma i svijesti upućuju između ostalih i visoki funkcioneri naše države, ljudi koji žive i zarađuju u njoj, koji su zbog svakodnevnog života upućeni na interakciju sa onima drukčijeg razmišljanja i nacionalne afilijacije, u borbi za preživljanje u ekonomski, pravno, kulturno i moralno depriviranoj državi.
Ipak, najporaznijim čini se podrška ratnom zločincu od emocionalno egzaltiranih ali i nezrelih osnovnoškolaca i učenika srednje škole na čijem je rodnom listu upisana godina rođenja, daleko od godina ratnih dešavanja. Ovi mladi ljudi nedorasli ovim temama verbalno su se raspištoljili na Facebooku i ostalom neuređenom online prostoru koji to dopušta, a čitam neki dan čak i TikToku, nesvjesni svoje izmanipuliranosti od strane roditelja a ovi od onih prefriganijih, koji ih konstantno upozoravaju na stalnu opasnost od neprijatelja izigravajući žrtve.
Uvijek ista priča. Eklatantan je ovo primjer kako se jedna verzija historijskih dešavanja nastoji na podmukao i zloban način misaono perpetuirati, udaljavajući se od prijeko potrebnog katarzičnog priznanja pravno neosporivih činjenica. Prostor za komentare brojnih portala i društvenih mreža, primjetno je, obiluje ispod svake vijesti o ratnim zločinima, disparatnim, prostačkim, omalovažavajućim narativom iz kojeg je jasno dokle na civilizacijskom podioku dosežemo. Čitajući reakcije komentatora, ili tekstove o tome kako djeca političkih lidera lamentiraju nad sudbinom srpskog naroda, čini se da je nama i dno ponekad debelo iznad glave. Ovo je i egzempliran nedostatak jedinstvenog pravnog okvira koji bi spriječio i kaznio sličan sramni narativ.
Sve ovo moguće je zahvaljujući ideologiji koja je nastavljena nakon ratnih dejstava inkorporirana u političkim vođama koji samo prividno, a ponekad ni to, njeguju koncilijatorni stav, ali idejna povezanost sa svojim tutorima sasvim je očita. Pretpostavljajući da bi svaka ideja usaglašavanja oko toga šta se dešavalo doživjela neuspjeh, kao pružanje prve pomoći bilo bi izglasavanje zakona o zabrani negiranja genocida kao izraz pijeteta svim žrtvama, a potom i holistički pristup rehabilitaciji posrnulog društva.
Nezavisni mediji kao osiguravatelji demokratije koji poštuju kodekse novinarstva, funkcionalan, pravedan pravni sistem, reformiran obrazovni sistem koji insistira na poštovanju nauke i činjenica bili bi indikatori obnove i snažnog regeneracijskog potencijala za državu iz koje se bježi, čijeg građanina je sramota šta naziva svojom državom, od koje je većina digla ili diže ruke. Ovako, u svakom smislu osiromašeno društvo, impregnirano malignim aspiracijama potrebno je korjenito reformirati.
Gledam fotografije koje su portali nedavno objavili a na kojima su oslikani portreti ratnih zločinaca i ispisani srcedrapajući stihovi i rime, i ne može se ne zapaziti, na trošnim, nedovršenim i orunulim fasadama, pored nedovršenih i istrošenih cesta… jer to je ta briga za svoj narod. Rasulo. Raspad sistema. I u umu i na drumu.
