Dugo putovanje kući

|

Ljudska prava

Trenutno je u svijetu raseljeno od 65 do 70 miliona ljudi, što je najveći broj od završetka Drugog svjetskog rata. Ovaj broj će se, ako je vjerovati procijenama UN-a, samo povećavati do nekih 450 miliona računajući i migracije unutar pojedinih država (Pakistan,Etiopija, Bangladeš).

Posljednjih par godina ni Bosna i Hercegovina nije izuzeta  od ovog globalnog fenomena, iako je broj migranata na teritoriji po uticajem pandemije Covid-19  znatno opao, a Balkanska ruta više nije u fokusu, u BiH i dalje pristižu migranti.

Iako u BiH postoji zakon o azilu i supsidijarnoj zaštiti to u praksi ne znači mnogo, budući da su izbjeglice i migranti gotovo na svakom koraku suočeni sa raznim birokratskim preprekama i otvorenom neprijateljstvu gotovo svih struktura vlasti. Svi migranti imaju pravoo na zahtjev za azil u BiH koji izbjeglice mogu predati na graničnom prelazu ili po ulasku u zemlju.

Tromi i nezainteresovani činovnički aparat, kojem je vjerovatno azil u BiH zvučao kao početak nekog lošeg vica, čini gotovo sve da ovaj proces dodatno oteža, iako je procenat odobrenih azila izuzetno mali uzimajući u obzir ukupnu migrantsku populaciju.

Iako su zabilježeni slučajevi zapošljavanja migranata na crno, malo je ko voljan da o tome javno govori. Glavna prepreka u zapošljavanju migranata i njihovoj ekonomskoj integraciji se sastoji u tome da zakon ne predviđa izdavanje identifikacionog broja tražiteljima azila bez kojih je prijava na biro nemoguća, dok se zdravstvena zaštita ostvaruje gotovo isključivo preko međunarodnih organizacija.

Postavlja se pitanje šta država koja ni vlastitom stanovništu nije u stanju ponuditi život dostojan čovjeka, može da ponudi migrantima? BiH nema snažnu ekonomiju zapadnoevropskih zemalja čije ekonomije uz svu prisutnu ksenofobiju, vape za radnom snagom.

Primjeri na koje se BiH može ugledati i koji su bliži njenom kontekstu su zemlje poput Kolumbije i Ugande. Kulturološki, geografski udaljene od naših prostora ove zemlje ipak nešto povezuje sa njima, a to je da uprkos vlastitom siromaštvu manje više uspješno drže stotine hiljada ljudi na svojoj teritoriji. Kolumbija koja svakodnevno prima hiljade ljudi iz susjedne Venecuele odlučila se na drugačiji pristup od većine zemalja suočenih sa migrantskom krizom, tako što je legalizovala boravak preko milion izbjeglica – dajući im desetogodišnju boravišnu dozvolu.

Istina ovoliki priliv ljudi u siromašnijim zemljama dovodi do preopterećivanja, zdravstvenog i socijalnog sistema no na duže staze država ubire ekonomsku i društvenu korist od doseljenika.

BiH  rapidno ostaje bez stanovništva, statistike pokazuju da već sada nema više od 2,7 miliona rezidenata a demografski spada (kao i ostatak ex Yu država) u društva duboke prosječne starosti.

Fakulteti kao i osnovne škole svake godine bilježe sve manji broj upisanih, integracija migrantske djece u školski sistem može značajno usporiti ovaj trend a njima makar malo pružiti privid normalnog djetinjstva.

Strah i nativistićke teorije zavjere (planirana zamjena stanovništva) su nažalost našle plodno tlo i u na našim prostorima koji osim migracija izazvanih ratom i nemamo iskustvo zbrinjavanja i integracije ljudi iz drugih krajeva svijeta. Umjesto da na migrante gledamo kao na neku prijetnju etničkoj homogenosti, oni su potencijalna budućnost ove države, njeni građani akademici, radnici, zanatlije,g rađani.

I ako nekada, u budućnosti ne budemo pamtili naše društvo bez curry restorana, čapatija  i potomaka migranata koji pričaju na lokalnim dijalektima to će biti posljedica procesa migracija koje se odvijaju od pamtivjeka a nisu produkt neke globalne zavjere.

Komentari