Na osnovu dosadašnjih žalbi i predmeta koje smo uputili Instituciji ombudsmena, došli smo do zaključka da je institucija sve više neefikasna, te da time, kao institucija koja bi trebala štititi ljudska prava građana/ki, oduzima građanima/kama osnovnu zaštitu. Uprkos jasnim indicijama o kršenju osnovnih prava, ombudsmen nije otvorao istragu u određenim predmetima, što dovodi u pitanje efikasnost i svrhu ove institucije.
Pitanje održivosti i opravdanosti Institucije ombudsmena za ljudska prava u BiH postaje aktuelno kada analiziramo neotvaranje istraga u vezi sa žalbama poput Ž-BL-06-166/23 i Ž-BL-06-168/23 protiv Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske (MUP RS) i Policijske uprave Banja Luka. Ove žalbe ukazuju na ozbiljna kršenja zakona, uključujući povrede prava na javno okupljanje i nepostupanje policijskih službenika u skladu s njihovim obavezama prema Zakonu o policiji i unutrašnjim poslovima RS. U ovim slučajevima, ombudsmen nije otvorio istragu uprkos jasnim indicijama o kršenju osnovnih prava, što pokreće niz pitanja o efikasnosti i svrsi ove institucije.
Prije svega, postoji opravdana zabrinutost da ombudsmeni, zbog neefikasnosti ili administrativnih prepreka kao što su neslaganja unutar institucije, ne vrše svoju osnovnu funkciju zaštite građana/ki. Odsustvo pravovremenog i adekvatnog odgovora na ovakve žalbe podriva povjerenje građana/ki u institucije koje su zadužene za zaštitu njihovih prava. Time se postavlja pitanje: Da li ovakva praksa ombudsmena samo formalno ispunjava njihovu ulogu, dok u suštini izostaje djelotvorna zaštita prava građana/ki?
Prema međunarodnim standardima, institucije koje su zadužene za ljudska prava trebale bi osigurati efikasan mehanizam pravne zaštite. Evropski sud za ljudska prava u više je navrata istakao da države moraju obezbijediti djelotvoran pravni lijek u slučajevima kršenja osnovnih prava. Ako ombudsmeni ne odgovore adekvatno na ovakve žalbe, to može predstavljati kršenje međunarodnih obaveza BiH, posebno prema Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima. Odsustvo istrage u vezi s ovim žalbama, koje uključuju ozbiljne povrede prava na javno okupljanje i bezbjednost, može značiti da država ne ispunjava svoje pozitivne obaveze da zaštiti prava svih građana/ki.
Ovaj slučaj, također, ukazuje na pravne praznine koje omogućavaju da ovakve situacije ostanu bez odgovora. Postavlja se pitanje na koji način bi zakonodavni okvir trebao biti poboljšan kako bi ombudsmeni imali jasnije obaveze i odgovornost da djeluju pravovremeno i u skladu sa svojim mandatom. Ako institucija ombudsmena nastavi ne odgovarati na ovakve ozbiljne žalbe, to otvara pitanje njene opravdanosti kao mehanizma za zaštitu ljudskih prava, posebno u svjetlu međunarodnih standarda koji zahtijevaju djelotvornost i brzinu postupanja.
Pozivamo Instituciju ombudsmena za ljudska prava Bosne i Hercegovine na savjestan, odgovoran, nezavisan i nepristrastan rad. Mehanizmi za zaštitu ljudskih prava, koje pruža institucija Ombudsmena, ne smiju biti selektivni, već moraju pružiti jednak tretman svim građanima/kama bez diskriminacije po bilo kojem osnovu, na što ukazuje i sam cilj ove Institucije, a to je vladavina prava i zaštita i promocija ljudskih prava i sloboda svih fizičkih i pravnih lica kako je garantovano posebno Ustavom Bosne i Hercegovine i međunarodnim sporazumima koji se nalaze u dodatku tog ustava.
