Sa današnjim 11. julom svake godine započinje period nekakvog mog “unutrašnjeg dijaloga” kroz koji pokušavam sam sebi rastumačiti različite aspekte rata u kom sam SVJESNO i VOLJNO učesvovao. Nisam bio u Srebrenici te 1995. godine, a opet tamošnja dešavanja razumijem kroz ono čemu sam svjedočio u Dvoru na Uni početnom avgusta iste godine. Ako čovjeka posmatrate samo kao čovjeka onda nije teško razumjeti bol i žalost “jednih” po neposrednim opažanjima onoga šta se događalo “drugima”.
U Srebrenicu me životni put nanio samo jednom: kad sam kao policajac obezbjeđivao postavljanje kamena temeljca za izgradnju Memorijalnog centra u Potočarima. Gdje sam došao prosudio sam u prvih desetak minuta. Nas preko pedeset u ranim jutarnjim časovima iz autobusa upalo je u kafić i uglas zatražilo kafe. Konobar nam reče: “Polako ljudi. Ja imam samo šest šolja. Moramo se organizovati.”. Na moju iskrenu žalost čujem da se i danas tamo ljudi slično “organizuju”.
Dakle, jula 1995. nisam bio u Srebrenici, ali da bi se neko odredio spram onih elementarnih i opštepoznatih činjenica lično prisustvo nije potrebno. Prema djeci, majkama, ženama, prema starinama i nejači svaki čovjek MORA iskazati poštovanje spram onoga čemu su NESKRIVLJNO izloženi. To je naprosto opštecivilizacijski postulat i o tome nemamo šta raspravljati – ni “jedni”, a ni “drugi”, pa ni svi mi zajedno.
Čujemo ovih dana, baš kao i decenijama unazad, da je organizovano prevoženje djece, žena i starih iz Srebrenice čin genocida i etničkog čišćenja. Čujemo, jednako tako, i da je to “dokaz” nepostojanja genocidnih namjera, pa čak i čin “humanizma”. Svašta čujemo, ali nikako da doznamo odgovor na ključno pitanje. Naime, u momentu kad je njeno rukovodstvo uveliko ODLUČILO (nemojmo se lagati!) da “vojnički izgubi” trećinu teritorije Republike Srpske, eto neko se našao da teritorij širi na enklave pod međunarodnom zaštitom. Ko je to odlučio, kako, zašto i kroz kakav “nacionalni interes” valjalo bi doznati.
Da nije bilo te pogubne i vojnički krajnje pogrešne odluke o ulasku u zaštićenu zonu i zaposjedanju grada – sve štetne posljedice bi izostale. Danas se niko ne bi bavio ovim “problemom”! Ni budućim generacijama ne bi ostavljali teret bavljenja nečim šta nisu produkovale, a od čega teško da će od toga moći pobjeći. Potom, kad shvatimo ko je donio ovu nedvosmisleno pogrešnu odluku, kako i zašto je donesena, moći ćemo preći na temu dešavanja unutar Srebrenice i cjelokupne regije. Uz apsolutno uvažavanje stravičnih stradanja Srba u Podrinju, ako smo ljudi, nećemo ulaziti u mantre tipa “zločin opravdava zločin”. Pobogu, nismo teroristi da se bavimo takvim promišljanjima.
Elem, na stradanja civilne populacije vratićemo se nešto kasnije. Moramo prihvatiti činjenicu da strijeljanje “zarobljenika” čini esenciju počinjenog zločina. Godinama slušamo o napadu na pripadnike snaga koje su obezbjeđivale zatočene muškarce i znamo ko je tada ubijen, ranjen, ugrožen, baš kao što znamo i da je uslijedila ODMAZDA. Svako ko taj događaj “opravdava” teško da brani Republiku Srpsku, srpski narod i “našu istinu”. Kasnije ćemo doći do principa koji taj događaj nedvosmisleno razjašnjavaju, ali moramo se prije toga zapitati: kako opravdati sijaset masovnih streljana od Srebrenice do Zvornika? Neke stvari nemaju “opravdanja”! Ljudi moji počinjeni su stravični zločini nad muškarcima i nemojmo se (ni sebe, ni druge!) lagati kako su ubijani samo ratni zarobljenici. Manimo se i mantri o “rezervnom sastavu” jer se tu svakako nisu mogli naći meloljetni dječaci.
U stvari, manje-više, pa i kroz cjepidlačenja, strijeljanja sve više postaju opšteprihvaćena spoznaja kako je riječ o ratnom zločinu, tako da i taj segment događaja nije ono šta kod mene lično budi dileme. Ima nešto šta me svake godine sve više boli, šta me pogađa, pa i kao Srbina i ratnog veterana vrijeđa. Govorim o sve češćim navodima “naše strane” kako su kolone vojnika koji su se probijale iz zaposjednute teritorije bile LEGITIMNE VOJNE METE. Suština “odbrane” je kako najviše pobijenih čini ta kategorija “legitimnih meta” ili ciljeva. No, to je nakaradna odbrana i ne stoji sa pozicije elementarnih doktrina i principa ratovanja.
Ukoliko neki pojedinac ili grupa, neki objekat ili pozicija, čak i čine legitimnu metu, a to ne znači automatizmom da smijete primijeniti ubijanje ili uništenje (nikako neselektivno!). U bezbjednosti, pa i u pravu, vijekovima poznajemo PRINCIP SRAZMJERE U UPOTREBI SILE. Ovaj postulat nedvosmisleno utvrđuje kako se sila koristi od najlakših oblika ka težima i da je DOZVOLJENA samo do nivoa savladavanja otpora drugoga.
Kad primjenu ovog principa posmatramo kroz nedavnu Marićevu “Ćirilicu” i suočavanje Tome Kovača i Vinka Pandurevića dolazimo do kontraverzi zbog kojih se trebamo ozbiljno zabrinuti. Ratni ministar policije, inače profesionalna i moralna nakaza, Tomo Kovač zauzima stav kako su napadi na kolone iz Srebrenice bili “svrhoviti i pravno opravdani”, a konkretno u cilju odbrane srpskih pozicija oko Sarajeva. No, Tomo Kovač nikada nije osuđen, a po sopstvenom svjedočenju bio je “najviši savjetnik” bezbjednosnog i pravnog laika Radovana Karadžića. Nakon 23 godine od “Vazda Nevinog Tome” doznali smo kako bi on tada procesuirao srebrenički zločin, ali se bojao izbijanja (ni manje, ni više!) “građanskog rata u Srpskoj”.
Sa takvim stavom nije se saglasio Vinko Pandurević, presuđen za srebrenički ratni zločin po komandnoj odgovornosti, nakon čega je odležao 10 godina robije. I to je učinio kroz lični primjer. Poznato je to, ali valja podsjetiti: Pandurević je u zoni svoje borbene odgovornosti presreo kolonu od nekih 5 000 Bošnjaka iz Srebrenice koji su se povlačili ka Tuzli. Pozvao ih da se predaju i polože oružje, ali su ovi to odbili. Na to je Pandurević, jednako svjestan kao i mnogi drugi u tadašnjim dešavanjima kako je u pitanju “legitimna vojna meta”, odlučio da mu to ne daje pravo na uništenje, pa čak ni za napad. Jednostavno je načinio koridor i propustio protivnike – sve sa naoružanjem.
No, kad su Srbi u pitanju apsurdima nikad kraja. Upravo su se Tomo Kovač i slični “savjetnici” pobrinuli da Vinku Pandureviću ovaj častan vojnički čin srpsko ratno rukovodstvo nikada nije “oprostilo”. Znamo kako se po saznanju za optužnicu predao, kako je osuđen i kako je izdržao kaznu. I danas se čovjek nikom ne pravda, a najmanje tipovima poput Tome Kovača. Jednostavno ga pogleda u oči, kaže kako se ne slaže sa njegovim mantrama i manipulacijama, te to potkrijepi vlastitim primjerom. No, Pandurević će u svjetskim analima ostati upamćen kao presuđeni ratni zločinac, a Tomo Kovač će i dalje slobodan po Beogradu trošiti ono šta je u ratu napljačkao i mantrati po medijima u cilju daljeg sluđivanja sopstvenog naroda.
Vidjeli smo nedavno kako “uvaženi učitelj” brani aktuelnog ministra policije Dragana Lukača. Po Kovaču i Lukači i zajednica “PRAVDA ZA DAVIDA” predstavlja “legitimnu metu” od koje treba braniti Republiku Srpsku. Elem, nije to ono šta me lično tuži u ovim nemilim danima. Moja porodična tragedija me primorava da ova dešavanja gledam drugačije od “oficijelnog stava” velikosrpskih voždova.
Moj otac Dušan je 4. avgusta 1995. bio slična “legitimna meta” i tako poginuo. Doduše, istine radi, njegova jedinica VRSK prilikom povlačenja preko Plješevice slično je presretnuta i predala se protivniku. Moj otac, dosljedan opredjeljenju da se nikada ne bi predao, zajedno sa drugima, pokušao se izvući iz obruča. I njih 22 borca su tako izginula, dok je ostatak čete vrlo brzo razmijenjen. Većina je preživjela, a za njegovim ostacima tragali smo 22 godine. Njih dvojicu smo uspjeli naći i sahraniti, a za preostalih 20 sve manje su šanse da nađu vječiti smiraj na način dostojan čovjeka. Gornja fotografija je snimljena u Srebrenici, ali identično su izgledale fotografije ostataka moga oca i drugih žrtava koje su sa njim identifikovane. Vidi li se na fotografijama kakva razlika oko vjere, nacije, pola, pripadanja formacijama…???
Međutim, bez obzira na moje lične emocije, tu zločinačku akciju “Oluja” uvijek ću smatrati zločinačkom, odnosno stravičnim zločinom. Prvih dana avgusta 1995. sa specijalnom policijom MUP-a Srpske bio sam u Dvoru na Uni i svjedočio nečemu šta nikad neću zaboraviti. Kako zaboraviti nepregledne kolone desetina hiljada unezvjerene djece, žena i druge nejači kako prolaze pored vas? Te uplašene oči, te prašnjave noge od silnog pješačenja, ti mali zavežljaji preostale imovine u rukama su nešto šta se ne može tako lako zaboraviti. Gledam satima svog druga Keziju sa velikim kanisterom i plastičnim čašama kako nudi vodu pod nemilosrdnom žegom. Većina djece i žena zaobilaze ga vidljivo od žeđi popucalih usana, a samo zato što je u uniformi. Ne razlikuje nejač uniforme i strahuje od svakog vojnika, pa i kad žednima nudi vodu.
Sličnih slika nagledao sam se i prije i poslije toga (posebno tokom uzaludne odbrane zapadnokrajiških opština tadašnje Srpske), ali je ova svakako najbolnija. Jesu li žene, djeca i druga nejač u Srebrenici manje patili od ovih naših iz Krajine? Jesu li manje strahovali od pogleda na vojnika (ma kakva obilježja nosio)? Jesu li i jedni i drugi morali proći svu tu golgotu, stradanja i patnju?
Liično mi je savjest čista spram bilokakvih zločina i zločinaštva. Porodica i ja smo ponosni na to kako smo se ponašali u ratu, pa čak i u najtežim trenucima tragedija i patnji, a tome su najbolji svjedoci naše komšije u ljubijskoj čaršiji. Međutim, mnoge stvari danas gledam drugačije i što se tiče učešća u ratu kod mene odavno nema nikakvog ponosa. Kako se ponositi (samim!) učestvovanjem u nečemu tako bolnom i tragičnom kao što je rat? No, jedan drugi problem me danas posebno muči.
Danas sve to posmatram kao roditelj troje djece. U njihove đačke knjižice i svjedočanstva još nije četvorka upisana, a o nagradama i pohvalama da ne govorim. Je li to “pretpostavka” da moji sinovi sutra nose puške, da stradaju kao deda, pradeda, prapradede, čukundeda… (redom ginuli i ranjavani). Zar da na moju mezimicu samo “pogled baci” neki naoružani luđak? To se neće dogoditi, ni njima, a ni drugoj djeci, bar tamo gdje se mogu boriti protiv ludila i besmisli. Samo zato danas svoje emocije javno dijelim sa drugima.
Dakle, da ovo rezimiramo: nema “naših, vaših, njihovih…” zločina. Postoje samo zločini, kao nešto šta trebamo svi zajedno i jednoglasno osuditi. Vjerujte, i najmanjim “podjelama zločina” samo produkujemo sopstvenu štetu i ugrožavamo budućnost našeg potomstva. Želimo li to?
