Etnonacionalnim, tribalnim protestima, “opozicija” i “pozicija” okupili su toliko ljudi da – brojanjem prisutnih – ne bi mogli ni premašiti cenzus, a izborom tematike ni kriterijum pažnje višemilionske javnosti. Ipak, kao što biva u lošim sitkomizacijama političke drame 19. vijeka, insceniran folklorni skup demokratske igre prerade prava glasa u prava redelegiranja, dobio je status događanja naroda. Hoće li tim rakursima događajnosti biti prepušten i nadzor nad pedesetak milijardi eura društvenog novca u narednih deset godina?
Mogu li posebne interesne zajednice započeti sa dokidanjem publiciteta države kao jedinom moćnom institutu društva?
Mogu li prestati manipulirati utiskom o društvu kao zbiru javnih mnjenja ili grupa koje su u svom punom kapacitetu nevidljive, a za koje se tvrdi da dijele isto mišljenje i misle tek o određenim stvarima, na tačno određen način kao potpuno koherentna, heterogena, aporična zajednica?
Ne.
U tehnološkom svojstvu agensa informaciono-komunikacijskog sistema, manipulacija je forma kanala u kome je međusobna razmjena stavova, ideja i mišljenja nemoguća bez tvrde podjele na pošiljaoca i primaoca poruke. U tom kontekstu, političari, kao i mass mediji, koriste dva česta postupka propitivanja relevantnosti zagovaranja “res publicum” (stvari publike):
1) Konvergencija nemedijskog sadržaja, klasifikacija autentičnih, vjerodostojnih i posljedičnih stavova, mišljenja i uvjerenja predstavnika grupe koja se ne može u potpunosti sastati da ih potvrdi ili negira (konstruisano saglasje)
2) Divergencije medijskog sadržaja – kreiranje krajnje analize i zatvaranje interpretacije o uravnoteženom, tačnom, preciznom, bliskom i korisnom stavu, mišljenju i uvjerenju koji se crpi iz obrade zaključaka određenog susreta zajednice nosilaca suvereniteta, dominantnih, upravo zbog mogućnosti da se okupe kao zajednica (deklarativno rješenje)
Tako je protekla i predizborna kampanja, ali bez građanskih foruma, plenuma, kružoka, konsultacija sa javnim mnjenjem, kvalitativnih metoda istraživanja.
Naravno, ne bez grubih podjela na publiku i gledaoce/slušaoce u živom mediju prostor/vrijeme (predodređeni pošiljaoci, predodređene poruke, određeni primaoci, određen kontekst…). I ne bez čvrste “odbrane” teze da su prostor i vrijeme političkog komuniciranja u parlamentarnim demokratijama već definisani i uređeni kao vrijeme nekog bliskog i budućeg sad i ovdje. Drugim riječima, onog jednog dana kad se pravo glasa trampi za civilnu slobodu redelegiranja problema. Tad kad su izbori…
I šta je uslijedilo? Ono što je prethodilo i zbivalo se: stacionarna i dinamična peripatetična simulacija u nekoliko činova. Prvo u glasanju, pa u ponovnom prebrojavanju glasova, a potom u osvajanju i kupovini dodatnog publiciteta epohe dominacije govora i ubjeđivanja u navodnom aktivističkom obračunu s “letargijom” i “građanskom pasivnošću”…Sve u unaprijed određenom, podijeljenom scensko-gledališnom prostoru.
Ne postoji li mogućnost dvosmjernog komuniciranja, simetričnosti u odnosu pošiljaoca i primaoca poruka, praksa daje neumoljiv odgovor: ili je riječ o scenskom nastupu, ili je riječ o političkom informisanju koje nema drugu osim ubjeđivačke, manipulativne uloge.
Da li je upitno jednosmjerno političko informisanje i homogenizacija koja ga čini: kolektivna bihevioralna praksa, predvidivost i uobičajenost, ikonografije “mi/nas” (stijegovi, zastave)? Ne, osim ako proteknu bez ijedne upitnosti organizatora za koju slobodu ili pravo su okupljeni ustali ili nekog drugog pitanja za okupljenje. Ako upita organizatora nema, bilo kakvih, tad postaje upitna i politička epoha koja se predstavlja i/ili nastoji simulirati: epoha uobičajenih i predvidivih nacionalnih fakcionalizama, nulifikacije medija prostor/vrijeme zajednice.
A zašto je ovo bitno sada, ako je dejstvovanje izbora gotovo?
Recimo da izbori još uvijek nisu ni počeli. Pod tim se ne misli na akumulaciju građanskog bijesa ili nezadovoljstva, ni fluktuiranje političkog nespokojstva u flegmatski, apatičan pristup. Naprotiv, riječ je o aktivnom učešću u raspravama o dužnostima društva i države premamprosperitetu pojedinaca, jedinki globalnog društva i ciljevima održivog razvoja.
Već u narednih šest godina planiran je utrošak 14,2 milijarde eura u Ciljeve održivog razvoja, i još najmanje toliko novca za budžete entiteta i države u tom periodu. Ne bude li masovan, dvosmjeran i simetričan način političkog komuniciranja o tim sredstvima razvoja, epopeje o rekonstrukcijama “pozicije” i “opozicije” prerast će u totalne nulifikacije društvenih politika. Pa, ako aktuelni deklarativni popnacionalni populizam jeste partokratska mreža koja koristi doba države firme, vidite li onda budućnost države firme koja očekuje budžet od pedesetak milijardi evra u narednih 10 godina?
To je pitanje na koje odgovor očekuje građanski plenum Bosne i Hercegovine, očekujući jasna zagovaranja održivog razvoja, znajući da dominantni poreski fiskalizam ima tendenciju da napreduje, ali ne smjerom nacionalnog fakcionalizma i nulifikacije ljudskih prava i civilnih sloboda.
Ovaj tekst je nastao kao rezultat učešća na Treningu o izvještavanju o izbornim kampanjama, izbornom procesu i programima stranaka a financiran je od strane Civil Rights Defenders.
