Mir nije samo odsustvo sukoba

|

Blog | Kultura sjećanja

U preko dvadeset diplomatsko-konzularnih predstavništava u svijetu, međunarodnoj javnosti Bosna i Hercegovina predstavila je kampanju “12 dana mira”, koja je počela, simbolično 21. septembra na Međunarodni dan mira, a trajat će do 2. oktobra kada se obilježava Međunarodni dan nenasilja. Cilj kampanje je predstaviti Bosnu i Hercegovinu kao mirno i sigurno mjesto i zemlju u koju su svi dobrodošli, te se ujedno zahvaliti građanima i vladama zemalja koje su ulagale u obnovu, oporavak i razvoj BiH nakon rata do danas.

Pitam se ima li smisla promovirati BIH kao državu u koju su svi dobrodošli, dok na godišnjem nivou gubimo cijeli jedan grad, jer ljudi trajno napuštaju državu. Iako razumijem, kako je je cilj kampanje u što boljem svjetlu predstaviti BiH građanima i građankama drugih država, vjerujem da će na svakakoga mnogo veći utisak o tome kakva je BiH država ostaviti podatak o konstantnom rastućem odlasku ljudi iz države.

Jučer sam čitala analizu koju je radila The Westminster Foundation for Democracy, o tome koliko Zapadni Balkan košta odlazak mladih. Analizom je zaključeno da zemlje
Zapadnog Balkana godišnje gube 2,46 milijardi eura zbog emigracije mladih. Zaključeno je, što je čini se svima već odavno jasno osim našim političkim liderima, da odlaskom mladih država ne gubi samo populacijski mlađe stanovništvo, gubi sposobne obrazovane, često visoko kvalifikovane ljude u čije obrazovanje je ulagala ogroman novac i druge vrijedne resurse. Dakle, države Zapadnog Balkana, pa i BiH koja je među njima bespovratno konstantno gube ljude u koje najviše ulažu. Pored toga, sasvim je jasno kako BiH nema nikakvu jasno razrađenu strategiju sprječavanja odlaska mladih a još manje strategiju kojom bi obrnula proces odliva mozgova u proces cirkulacije mozgova.

Neko će se sigurno pitati kakve to veze ima sa mirom i sukobom? Ima, jer nam je sada jasno, a statistike su to i dokazale, da ljudi iz države u kojoj su rođeni i odrasli ne odlaze samo zbog rata. Duboko vjerujem kako mir nije samo odsustvo sukoba, mir nije “samo nek’ se ne puca”. Živjeti mir znači, živjeti u društvu koje ide naprijed, u društvu u kojem politički lideri ne koriste žrtve i preživjele iz posljednjih sukoba samo kako bi skupljali političke poene, manipulišući istraumatiziranim masama i držeći ih u stalnom strahu “moglo bi opet biti rata”.

Oni to naravno ne rade kako bi zaštiti vitalne nacionalne interese naroda koje kako tvrde “predstavljaju”. Namećući ove i slične narative kroz svoje javne istupe i medije koje direktno ili indirektno kontrolišu, kreiraju sebi prostor u okviru kojeg štite samo svoje interese, čak i onda kada ti znači da će koalirati i s onima koji imaju potpuno suprotna mišljenja o važnim pitanjima. Političari u BiH, u cilju zaštite svojih interesa, kolairaju čak i s onima koji negiraju postojanje države, ugrožavaju integritet njenih institucija, koaliraju s onima koji negiraju genicid i druge zločine, koji veličaju zločince i njihove ideologije.

U međuvremenu, obrazovni sistem je nefunkcionalan, kurlikulumi nisu prilagođeni tržištu rada, obrazovanje je sve skuplje a mogućnosti pronalaska stabilnog posla su sve manje. Zdravstvena i socijalna zaštita su potpuno neprilagođene građanima i građankama. Konstantno se krše osnovna ljudska prava i uskraćuju ona zakonom zagarantovana, marginalizovane zajednice su u takvom sistemu dodatno obespravljene i manje vidljive.

Na osnovu podataka koje je prikupila Organization of Economic Cooperation and Development (OECD), u periodu od 2013. do 2017., BiH je napustilo oko 184 hiljade njenih
građana, dakle, 36800 godišnje. Ovaj broj se povećavao iz godine u godinu, od 28,000 u 2013., do 44,700 2018 godini. Ovo je jasan pokazatelj da za zdrav i funkcionalan život nije samo dovoljno odsustvo sukoba, neophodan je sistem koji će svim građanima i građankama dati zdrav i stabilan oslonac u okviru kojeg oni mogu ostvarivati svoje ciljeve i ambicije, neophodno je društvo u kojem ljudi vide perspektivu za lični rast i razvoj.

Ljudi BiH odavno ne napuštaju zbog sukoba, ne napuštaju je čak ni zbog nezaposlenosti već upravo zbog toga što ovdje ne vide perspektivu za sebe i svoje porodice. Poznajem mnogo mladih bračnih parova koji su u BiH imali sigurne i stabilne poslove, izgrađen i situiran život ali su odlučili napustiti BiH jer ne žele da njihova djeca odrastaju u društvu koje je sistematski izgrađeno na nepravdi i nejednakim prilikama.Ako je to naš put od rata i razaranja do mira i nenasilja, ne vjerujem da je još dugo održiv.

Osnovni stubovi neophodni za stabilno i zdravo funkcionisanje društva i države su nestabilni. Polulacija stari i sve više ovisi o novcu koji dolazi iz dijaspore. Visokokvalifikovani radnici svih struka, visokoobrazovani mladi ljudi, odlaze u potrazi za boljim uslovima rada, boljom kvalitetom života. Odlaze kako bi živjeli a ne životarili u društvu koje hronično boluje od nepotizma i korupcije, odlaze iz društva koje živi od “samo nek’ se ne puca” do naredne penzije ili plate.

Ipak, uvjerena sam da država može bolje, ako se strateški opredijelimo da zaštitimo naša prirodna bogatstva, da kreiramo povoljne uslove za strane investicije, da obrazovni sistem prilagodimo svjetskom tržištu rada, da stabilizujemo sistem socijalne i zdravstvene zaštite, vratimo povjerenje u sudsku vlast, pokrenemo cirkulaciju mozgova.

Vjerujem da si u svojim malim zajednicam znamo šta je neophodno mijenjati kako bi naš život bio bolji i kvalitetniji. Naše pravo i obaveza je da u tim procesima odlučivanja učestvujemo aktivno, da zahtijevamo od onih koje smo postavili na poziciji da odlučuju u naše ime, to zaista rade u interesu općeg dobra. Dok god pristajemo na minimalnu platu za koju nas poslodavac izrabljuje, rad na crno, pregled kod ljekara ili izdavanje potvrde preko reda, dok pristajemo da nam u vjerskim objektima govore za koga (ne)trebamo glasati, dok novac za liječenje djece skupljamo preko poziva a naši politički lideri na svim nivoima vlasti imaju najskuplji vozni park u Evropi i mi smo dio problema.

Dok pristajemo na diskriminaciju marginalizovanih zajednica i sami učestvujemo u toj diskriminaciji, svojim svakodnevnim izborima i postupcima održavamo sistem koji tjera ljude da napuste državu, podstiče kriminal i korupciju, uništava naša prirodna bogatstva i naše zdravlje.

Komentari