Memorija i društvenost – Slučaj Bosne i Hercegovine

|

Kultura sjećanja

https://kulturasjecanja.org/
https://kulturasjecanja.org/

Nema zabilježene ljudske kulture koja u svom ishodištu nema neki mit, pripovijest koja objašnjava porijeklo, ishodište neke zajednice a nerijetko i njenu sudbinu. Kada pomislimo na mit često pred sobom imamo slike grčkih heroja koji se suočavaju sa nemogućim izazovima koje je pred njih postavila neka natprirodna sila. Iako je vrijeme antike davno iza nas, mitovi koji drže čitave zajednice na okupu nisu izumrli već samo promijenili svoje obličije.

Bosanskohercegovačko društvo od kraja rata živi potpuno paralelne narative o uzroku rata i raspada Jugoslavije. Strah  od drugih, konstantna propaganda su za posljedicu imali to da možemo govoriti o svojevrsna tri društva sa potpuno različitim pogledom na prošlost ali i budućnost Bosne i Hercegovine. Sjećanje na život u zajedničkoj državi se sistematski briše, satanizira i proglašava zabludom, za nacionalističke elite u Bosni i Hercegovini istorija počinje devedesetih.

Jugonostalgija koja je još uvijek prisutna kod starijih generacija je vrlo često svedena na privatnu sferu i ima gotovo nikakvu političku ili emancipatornu vrijednost, budući da nostalgična generacija žali za izgubljenim socijalnim pravima (sigurne plate, garantovan godišnji odmor, besplatno školstvo). Ovi sentimenti nažalost nisu dovoljni za katarzu i neku dublju političku emancipaciju budući da ne isključuju odbacivanje novih nacionalističkih vrijednosti, stanovnik Banjaluke ili Mostara može istovremeno biti nostalgičan za zlatnim dobom privrednih giganata poput Čajaveca ili Aluminija no istovremeno potpuno ravnodušan spram sudbine svojih radnih kolega u ratnom periodu.

Sjećanje osim individualnog značaja za pojedinca također ima i društvenu dimenziju, budući da brisanjem fizičkih spomenika i obilježja brišemo i sjećanje na onog drugog, nestalog iz naše sredine. Nelogičnosti u nacionalističkim narativima postratne BiH se najčešće popunjavaju fantastičnim zavjereničkim teorijama, da se čitav sukob pripremao u nekim misterioznim centrima moći o kojima se nema nikakvog konkretnog znanja ali se zasigurno zna da postoje. Iako je legitimno propitivati politike nekih zapadnih država tokom rata u BiH, ovakve teorije imaju ulogu skidanja lične, moralne odgovornosti.

Postratna kultura sjećanja govori u crno-bijelim dihotomijama koje su potpuno isključive tako da se u javnom govoru potpuno normalizovali zaključci da su žrtve naših zločina nekako same izazvale taj zločin ili da je taj zločin neka vrsta preventive (da mi nismo njih oni bi nas). Ovakve etički sporne kategorizacije gotovo potpuno onemogućavaju neku vrstu zajedničke – bosanskohercegovačke kulture sjećanja na državnom nivou.

Novouspostavljena mitologija Bosne i Hercegovine za svoje heroje gotovo uvijek ima presuđene ratne zločince, koji gotovo na neki eshatološki način žrtvuju za vlastiti narod. Oni postaju dio religiozno – nacionalnog panteona, pravi se lažni kontinuitet koji u nacionalističkoj ideologiji ima viševjekovni kontinuitet (potpuno zanemarujući istorijski kontekst svakog razdoblja). U kulturu sjećanja nikada ne ulaze ljudi koji su spašavali ili pomagali ljude druge nacionalnosti, ili u istu uđu simbolično kao izdajnici.

Suberzivne, alternativne politike sjećanja su često produkt nevladinog sektora i kao takve, uz rijetke izuzetke ne mijenjaju znatnije dominantnu kulturu sjećanja buduće da se a priori isključuju kao izdajničke. Njegovanje takve kulture sjećanja od pojedinca zahtijeva vrlo često bolno suočavanje sa samim sobom, destrukciju vlastite personalne istorije, oslobađanje predrasuda i saučestvovanje u bolu drugoga, ono što je filozof Karl Jaspers nazvao metafizičkom krivicom. Ova krivica ne proizilazi iz lične odgovornosti za učinjeni zločin, već izvire iz konkretnosti ljudske egzistencije, ova vrsta krivice po Jaspersu dovodi do gubitka osionosti i ponosa koji omogućava katarzu i empatiju.

Njegovanje ovakve etnoekskluzivne kulture sjećanja koja negira i sudski utvrđene činjenice u konačnici nanosi nesagledivu štetu prvenstveno narodu koji tu kulturu živi u svakodnevnici. Ova kultura sjećanja individuu dovodi u sukob sa svijetom i dodatno je izoluje iz istog, budući da činjenice ostaju neumoljive.

Komentari