Danas, na Međunarodni dan roditelja, kao psihologinja i psihoterapeutkinja, želim s vama podijeliti nekoliko misli o važnosti načina na koji komuniciramo s našom djecom. Svi se sjećamo djetinjstva i onoga što su nam roditelji govorili: “Budi miran, idi polako, požuri, nemoj to dirati, sve pojedi, pazi da se ne zaprljaš, šuti, pozdravi, moli za oproštenje, dođi ovamo, ne motaj se okolo, idi se igrati, ne smetaj, nemoj trčati, pazi da ne padneš, jesam li ti rekla da ćeš pasti, nikad ne paziš, ne znaš ti to, još si premalen, daj ja ću, idi na spavanje, ustaj, zakasnićeš, snađi se sam, nemoj biti na suncu, izađi na sunce, punim ustima se ne govori…“
Sve ove rečenice, iako izgovorene s najboljom namjerom, često su bile popraćene osjećajem zbunjenosti, pritiska i nesigurnosti. Djeca često žele čuti nešto drugačije, riječi koje ih ohrabruju i daju im osjećaj sigurnosti i vrijednosti. Ono što su naša djeca zaista željela čuti bilo je: “Volim te, lijep si, drago mi je da te imam, razgovarajmo malo o tebi, kako se osjećaš, tužan si, bojiš li se, zašto ti se ne da, ispričaj mi šta si pronašao, možeš i plakati ako hoćeš, nisi baš zadovoljan, šta te muči, ko te naljutio, možeš mi reći sve što želiš, imam povjerenja u tebe, sviđaš mi se takav kakav jesi, šta ti misliš o tome, drago mi je biti s tobom, želim ti nešto reći, slušam te, dobro da smo zajedno, reci mi ako sam pogriješio…”
Naša djeca trebaju osjećaj da su voljena i prihvaćena baš takva kakva jesu. Trebaju osjetiti da smo tu za njih, da ih slušamo i da nas zanima njihovo mišljenje i osjećaji. Kao roditelji, imamo ogromnu moć u oblikovanju njihovih unutarnjih svjetova. Naša podrška, razumijevanje i ljubav ključni su za njihov emocionalni razvoj i buduću sreću.
Stoga, danas vas pozivam da se prisjetite tih malenih, ali moćnih rečenica. Razmislite o tome kako možete poboljšati komunikaciju sa svojom djecom, kako možete biti prisutniji i pažljiviji. Jer, na kraju dana, sve što naša djeca zaista žele i trebaju je da ih volimo i prihvatamo onakvima kakvi jesu.
