Teško je napisati nešto, a da ne popljujem po našem mentalitetu i zatvorenosti uma kojeg posjedujemo. Jeste li ikad bili odmjereni od glave do pete? Tačno imam osjećaj da sam barkod na proizvodu i da me teta na kasi otkucava, te mi još kaže cijenu koliko vrijedim. Užasno! Sjedim u kafiću, a kamera oko mene milion. Tačno ne znam kojoj prije da se nasmijem i zube pokažem.
Te osobe su oboljele od jedne teške bolesti koju zovem „iskompleksiranost u metastazi“. Svoje nedostatke traže u drugima, a na sebi ih skrivaju kao zmija noge. To su vam one osobe što na društvenim mrežama imaju savršen život, umiru da ih ljudi primjete i „odobre“, a kada su same, kompleksi ih lagano ubijaju jer znaju da nisu to čime nam mažu oči i instagram naslovnicu. Kada neka osoba sa manjkom samopouzdanja pregleda profil od tog tobože Instagram influencera, dobije osjećaj niže vrijednosti. Tako vremenom postajemo ljudi koji gledaju na svijet kroz taj filter što su nam drugi nametnuli.
Svi su posebni! Apsurd je upravo da ih to čini istim. Ono što me natjeralo da napišem koliko smo predaleko otišli od cijenjenja pravih vrijednosti jeste događaj u kojem sam bila samo posmatrač. Sjedim na Vilsonovom šetalištu. Moja koža uzima D vitamin kojeg je bila uskraćena svu zimu i sa slušalicama u ušima posmatram ljude koji prolaze pokušavajući da nađem dobar detalj za pisanje. Prošlo je već dosta vremena, znam jer je moja plejlista počela da ponavlja numere i taman kad sam odlučila da idem i da je ovo bio dan samo za moju kožu, pažnju mi je privukao mali plavkasti dječak koji je mahao satom na ruci.
Sreća na njegovom nevinom licu se nije mogla opisati. Svaki put kada bi pokazao sat , koji je vjerovatno bio novi, nekom prolazniku, pogledao bi u žensku osobu koju je držao za ruku, po mojoj procjeni, svoju mamu. Približavali su se grupi djece koja je bila ovdje otpriike koliko i ja. Ništa posebno, igrali su neke igre. Kontam, djeca, nema tu baš nešto zanimljivo. Sve dok glavni akter priče nije došao do njih i sa ponosom pokazao sat. To je bila njegova „ulaznica“ u društvo. Sa novim satom je trebao biti primjećen i prihvaćen. Okupili su se oko njega i zajedno odmjerali sat. Nisam bila sigurna da li mu se dive kao njegov vlasnik.
Nestalo mi je baterije na telefonu. Muzika je prestala da svira u mojim ušima i potpuno, svakim dijelom mog bića, sam se „dala“ u posmatranje djece. Neko iz grupe je povikao:“Nije to original! Možeš da ideš“. Odjednom sva djeca kao programirana, okrenula su se i nastavila gdje su stala prije nego je došao ovaj dječak. Sreća se više nije mogla prepoznati na njegovom licu. Stajao je široko otvorenih očiju. Vjerovatno je prvi put suočen sa surovom realnosti života. Mama ga je brzo uzela za ruku i odvela. Ovaj događaj je utjecao i na nju samu. Ponovo sam pogled vratila na djecu, ali ovaj put sam ih vidjela drugačije.
Od glave do pete su bili markirani. Znači, i oni su u šablonu. Filtrirani su već od malih nogu. Dok me unutra izjedalo to kakvi smo postali i onaj dječakov pogled pun tuge, on se ponovo pojavio ispred mene. Sada sa novim markiranim satom. Dječakova mama vjerovatno misli da je učinila uslugu sinu što mu je kupila novi, skuplji sat kako bi mogao da se igra sa djecom koji su isto tako pogrešno naučeni. Naravno, sada je već druga priča. Dječak je primljen u društvo iako mu i dalje nije bilo jasno koja je razlika između maloprije i sad. Njemu je i prvi sat bio vrijedan, vjerovatno više nego novi. Nažalost, on je pored novog sata dobio i lošu pouku. Sutra će i on da odbaci dječaka sa jeftinim satom, odjećom i patikama.
Tada sam dobila odgovor na pitanje odakle nam kompleksi! Nesvjesno se trujemo i učimo mlađe kako ne treba. Družimo se s onima od kojih imamo koristi, a one koji su materijalno slabiji odbacujemo. Takav smo narod da ćemo kupiti najnoviji ajfon pa makar nemali šta da jedemo. Bolesni smo i ubijaju nas kompleksi. Ako ne vjerujete i mislite da pretjerujem, možda ćete promijeniti mišljenje ako vam kažem da sam tekst pisala na Mekbuku.
