Nedavno se pojavila vijest da će Srbija možda postati prva zemlja u Evropi koja će legalizovati masovni biometrijski nadzor građana u javnom prostoru. „Spornim odredbama predviđeno je uspostavljanje sistema masovnog biometrijskog nadzora širom Srbije, a da nije utvrđena neophodnost predložene mere da se svi građani Srbije stalno tretiraju kao potencijalni kriminalci nesrazmernim zadiranjem u privatnost njihovih života.
Posebno zabrinjava izostanak detaljne procene uticaja koju primena totalnog biometrijskog nadzora može imati na ranjive društvene grupe, ali i na novinare, građanske aktiviste i druge aktere demokratskog društva“, navodi seu saopštenju SHARE fondacije. Od maja ove godine,građanska inicijativa #hiljadekamera identifikovala je čak 1.001 kameru sa biometrijskim karakteristikama na 469 lokacija u Beogradu. Share fondacija upozorava da je Beograd prvi grad na Balkanu koji planira sve svoje stanovnike tretirati kao potencijalne osumnjičene. Istovoremeno, u svijetu se pojavljuju suprotni procesi, pa pojedini gradovi poput San Francisca zabranjuju upotrebu kamera koje počivaju na tehnologiji prepoznavanja lica. Lokalne vlasti su pod pritiskom građanskih aktivista zabranile ovaj vid nadzora smatrajući da se na taj način grubo vrijeđaju osnovna ljudska prava, kao što su pravo na privatnost, slobodu govora i okupljanja. Uostalom, nisu bili rijetki ni primjeri da su se policijske agencije previše oslanjale na kamere sa tehnologijom prepoznavanja lica, a što ih je znalo odvesti na pogrešan trag. Ili su znali koristiti novu tehnologiju samo prema određenim manjinskim skupinama, profilišući ih unaprijed kao sumnjive i opasne. Tehnologija koja u trenu može otkriti nečiji identitet sa snimka ili fotografije pokazala se kao ne baš najsavršenija, pa je čuvare reda znala odvesti i do pogrešno osumnjičenih sa nesagledivim posljedicama po njihova prava.
Građanski aktivisti širom svijeta upozoravaju da se ničim ne može opravdati konstantan i ne-selektivan masovan (video) nadzor tehnologijom koja otkriva identitet svih lica u javnom prostoru, i omogućuje daljnje pretrage tih lica. U prevodu, to bi značilo da bi vlasti mogle u svakom trenutku znati ko se i gdje kreće, s kim se druži, kakve su mu/joj svakodnevne aktivnosti i kako se ponaša?
Sve se više govori da nove tehnologije mogu prepoznati (ili misle da mogu prepoznati) i emotivna i psihička stanja (da li ste tužni, sretni, zadovoljni, bijesni?) ljudi u javnom prostoru, pa se govori o svojevrsnom digtalnom zatvoru koji se uspostavlja. Da li to znači da će se ponašanje ljudi u javnom prostoru dalje klasifikovati, profilisati i pretraživati?
Potpuni nadzor aktivnosti i kretanja u javnom prostoru otjelovljene je distopijskih, ali istoriji ljudske misle ne i nepoznatih pokušaja uspostavljanja kontrole nad ljudima. Mišel Fuko je kao i drugi filozofi primijetio da sistem potpunog nadzora u kojem nadzirani nikad ne mora nužno znati ko ga i kako nadzire jedan je od najefikasnijih sistema kontrole, i da je kao takav posebno primjenjiv u socijalnim ustanovama i okruženjima kao što su zatvori, bolnice, škole, itd. Svijest o nadziranju utiče na ljudske aktivnosti, guši se spontanitet i većina se olako podvragava željenom ili jednom poželjnom obrascu ponašanja. Da li upravo nove tehnologije masovnog nadzora mogu pretvoriti današnje društvo u jednoobrazno društvo nadziranih i kontrolisanih? Ili se radi o neopravdanim strahovima i tehnofobiji, kako tvrde drugi?
Realnost je da građani sve češće primjećuju kamere u Banjaluci i u drugim gradovima, i to na javnim površinama kao što su parkovi, trgovi, ulice i sva druga mjesta gdje su česta veća okupljanja građana. Vlasti u Republici Srpskoj su za sada škrte na informacijama i sve objašnjavaju razlozima bezbjednosti. Nepoznato je i ko, kako i pod kojim uslovima ima pristup prikupljenim podacima sa kamera u javnom prostoru. Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske tvrdi da je sve definisano dokumentom „Politika video-nadzora“, ali je priroda ovog dokumenta (kojem nismo uspjeli pristupiti i koji nije javno objavljen) nepoznata. Banjalučki aktivisti su primijetili da su pojedine kamere postavljene upravo na mjestima gdje su najčešća njihova javna okupljanja. Banjaluka nosi traumatično iskustvo policijske represije zbog okupljanja građana okupljenih oko grupe „Pravda za Davida“ koja se bori za istinu o ubistvu studenta Davida Dragičevića. Aktivistima, kao i simpatizerima grupe brane se javna okupljanja, a mnogi od njih su bili izloženi prekomjernoj upotrebi policijske sile. U posljednje vrijeme neki od aktivista prijavili su i uhođenja od nepoznatih lica. Masovni video-nadzor u ambijentu ugroženih demokratskih sloboda dodatno zabrinjavana ionako zabrinute aktiviste i sve druge kritičare vlasti.
Vlasti u Republici Srpskoj, gdje su primjeri masovnog kršenja ljudskih prava najčešći u BiH, nerijetko prepisuju politike i prakse iz susjedne Srbije. Policijske vlasti su do sada tiho uvodile prakse masovnog video-nadzora, ali ako se prati iskustvo iz Srbije u narednom periodu su moguće nove aktivnosti i pokušaji da se propisima i politikama ozakoni masovni biometrijski nadzor. Kako ćemo nesmetano uživati osnovna prava u okruženju novih tehnologija – pitanje je to koje će sve više mučiti nove generacije? Da li ćemo sačuvati intimu, i pravo da se slobodno i nesmetano krećemo, družimo i okupljamo, bez da vlasti znaju svaki naš korak? Da li će se svijet uskoro dijeliti na društva potpunog nadzora, gdje su svi osumnjičeni i pristaju na to radi obećanja o potpunoj sigurnosti, i društva gdje su sačuvane demokratske slobode i pravo na anonimnost i privatnost, pa i pod cijenu manje sigurnosti? Hoće li to biti veliki etički izbor 21. vijeka? Društvo obećane sigurnosti i tehnicizirane predvidivosti nasuprot duštva sačuvanog spontaniteta u kojem su tehnologije i dalje pod demokratskim kontrolama? I gdje ćemo se mi naći u tom novom velikom svrstavanju? Ako je suditi po kamerama, koje nesmetano krase parkove, neki su izbor već napravili.Preostaje im samo da nas još obavijeste u dokumentu koji nije tajnovit kao što je već spomenuta „Politika video-nadzora“.
