U društvenom diskursu različiti su postulati pristupu poimanja riječi “tolerancija”. Neki smatraju da je društvo tolerantnih vrijednosti, spremno za demokratski rast i razvoj, dok drugi smatraju da iskonsko prihvatanje drugog i drugačijeg je postulat demokratičnosti i slobode. Utiskujem ove riječi i ne mogu za kratko, da se ne odmaknem od bosanskohercegovačke zbilje i prisjetim se moje prve povorke ponosa u Sloveniji, 2014. godine.
Znali smo da će da bude mirno, na nivou evropskih standarda kakvim se Slovenija uvijek dičila, a Bosna i Hercegovina tada bila daleko i od poimanja bilo kakvog LGBT* eventa. Tada, na toj povorci ponosa u Sloveniji, shvatila sam da ne želim za bh. društvenu zbilju “samo puku” premisu naizgled tolerantnog društva, nego iskonskog prihvatanja onog do sebe, drugačijeg, ali ti dragog. Uprkos dostojanstvenoj i mirnoj povorci ponosa u Sloveniji, s jednim, po našem mišljenju zalutalim policajcem, sve je izgledalo idlično.
Kratko mi je pažnju privukla okolica u odnosu na nas koji smo veselo šetali slovenačkim ulicama. Na autobuskom stajalištu, stajali su ljudi koji su nas posmatrali s nelagodom i gađenjem. U ćošku ulice, stajala je jedna žena koja je pljunula ispred mojih nogu i okrenula se na drugu stranu. Pljuvačka na cesti, zamrznula mi je tijelo. “Toleriram, ali vas ne prihvatam”, to nam je poručila dok je izbacivala sluz iz usta. Sve skupa me zaboljelo. Bilo bi mi lakše da me ošamarila tu na ulici, za koju smo na trenutak pomislili da smo je osvojili i to bar na jedan dan. Dugo vremena nakon toga, desila se i prva bosanskohercegovačka povorka ponosa u Sarajevu i to 2019. godine pod sloganom “Ima izaći”.
Za razliku od slovenačke, bh.povorka je bila okupirana policijom s svih strana tokom šetnje sarajevskim ulicama. Osjećala sam se u kalupu, ali unutar sebe slobodno i sretno. S prozora ljudi su slali poljupce i mahali bez prestanka. Plakala sam i vrištala od sreće i ponosa. Zaboravila sam na grupu kontra protesta koji su se paralelno odvijali usljed adrenalinske pulsirajuće podrške koja je titrala. Pljuvačka na cesti, tog dana u Sloveniji, naučila me da prividna tolerancija nije dovoljna bez istinskog prihvatanja drugog i drugačijeg. Važno je da prigrlimo različitost, kao set boja koji rasprišimo u sebi i obojimo svoju unutrašnjost. “Mi smo mala zemlja, znaš Vildana…”, rekao mi jedan prijatelj koji živi vani, klimnula sam mu glavom i rekla “znam, jesi li vidio da u tako malom, živi tako mnoštvo različiti identiteta koji čine jednu kompaktnu cjelinu, da li si?”.
To je Bosna i Hercegovina, ona s razlogom ima i veznik “i” da spaja, povezuje, ujedinjuje. Zatrovanost koja se podiže kao jedna tenzija za “vratom” u političkom i javnom diskursu, nisu omeli onu našu “ajd srediti ćemo”, “popij kafu, ja častim”…Duša, velika, ne sitna. Nešto što se nigdje ne može kupiti, kao u ovoj “maloj zemlji”. Čovjek. Pojava koja je u Bosni i Hercegovini koju su prekrajali kako je kome odgovaralo, zadržala čovjeka ne kao floskulu, nego kao najveću dragocjenost.
Ako nekada odem, nedostajati će mi “veliko u malom” kakva je Bosna i Hercegovina, gdje se mnogo ljutimo, ali poštujemo ljudsko dostojanstvo.
Zato je nosim u svom srcu, zbog ljudi koji malo je reći toleriraju onog do sebe, nego su tu da “popiju jednu od tri -kafe, kahve, kave”, jer su sve tri jednako ukusne kada ih piješ s “rajom”. Raje nema nigdje kao u ovoj “maloj” zemlji velikih i različitih ljudi. Spoznaja da smo svi mi jedno i da onaj do tebe, ima mnogo lijepog za upoznavanje i diskusiju, više je od puke fraze “tolerancija”. To je pored tolerancije i prihvatanje različitosti i spremnost za aktivističku promjenu, sebe, sistema koji nas spočitava, negoduje i omalovažava. Zagrliti onog do sebe i pitati “kako si drugarice/druže?” jedna je od vrijednosti koju će bh. društvo, vjerujem sačuvati.Svakodnevni ljudski prkos, sistemu patrijarhata, mizoginije, nacionalističke, fašističke retorike kojom se boji bh. stvarnost u ovako maloj zemlji, čini da ljudi znaju šta znači “pljuniti čovjeka” i ubiti u sekundi njegovu postojanost. Stoga, ovdje se živi, odvažno ali i “čovječno” i prekraja ljudski život s poštovanjem. Mala zemlja, velikih ljudi kojima je tolerancija davno prevaziđena, višim oblikom prihvatanja i poštovanja onog do sebe, apsolutno drugačijeg, a opet istovjetnog.
Tekst je nastao kroz nagradni konkurs “Da li je bosanskohercegovačko društvo tolerantno?”, a finansiran je od strane Civil Rights defenders.
