Socijalna pravda odnosi se na postavku društva u kojoj svaki pojedinac ostvaruje jednake uslove za razvoj u svim sferama društvenog života. Ona zagovara jednako poštovanje, prava i obaveze svakog čovjeka u određenom društvu. Međutim, svjedoci smo, pored raznih drugih problema, također i činjenici da u našoj zemlji mladi uglavnom nemaju mogućnost zaposlenja u struci nakon završenog akademskog obrazovanja.
Pravo lice socijalne pravde u Bosni i Hercegovini pokazuju podaci Ministarstva civilnih poslova Bosne i Hercegovine sa početka 2021. godine koji potvrđuju da u Bosni i Hercegovini živi 777.000 mladih u dobi od 15 do 30 godina, od čega je 60 posto nezaposleno. Više od polovine mladih posao čeka dvije godine, a jedna petina i do pet godina. Naravno, statistički podaci od strane državnih fukcionera glasit će da se stopa nezaposlenosti u Bosni i Hercegovini smanjila u odnosu na prethodni period, važno je napomenuti da je našu zemlju u proteklih šest godina napustilo više od pola miliona ljudi, što demantuje tvrdnje da se stvorio ugodan ambijent u bosanskohercegovačkom društvu i povećao nivo zaposlenja, činjenica je da se postotak smanjio odlaskom nezaposlenih iz naše zemlje.
Da bi socijalna pravda u našem društvu bila zadovoljena potrebno je uvesti radikalne promjene u sistem, te postaviti fokus na mlade, obrazovane, perspektivne pojedince jer kako kaže stara narodna poslovica “Na mladima svijet ostaje.” Kako bi se smanjila stopa odlaska mladih u Bosni i Hercegovini primarno ih je učiniti konkurentnim na tržištu rada i pripremiti ih za izazove koji ih čekaju u životu, umjesto što čekamo pomoć sistema, potrebno je promjeniti sistem. Ukoliko želimo prosperitetnu budućnost u našoj zemlji ispunjenu socijalnom pravdom neizostavno je prestati marginalizirati kvalificirane osobe.
Jedno od veoma važnih pitanja također je i “Da li trenutačni obrazovni sistem pruža potrebno znanje za daljni praktičan rad u raznim oblastima?” Nerijetko ćemo čuti kako je u našoj zemlji, nažalost, obrazovni sistem zastarjeo, a da s druge strane tržište rada očekuje inovativne i praktične kompetencije od strane uposlenika. Na raznim konkursima za posao poslodavci zahtjevaju, pored primarnih pojedinosti i najmanje dvije do tri godine radnog iskustva. Iako kreativni i sposobni, mladi bez iskustva samim time postaju ponovo marginalizirani.
Poskupljenje osnovnih životnih namirinica naspram izrazito niskih plata i penzija prosječnog stanovništva u Bosni i Hercegovini su zasigurno bitna problematika, ali ukoliko želimo dosegnuti socijalnu pravdu primarno je stvoriti ugodan ambijent za mlade koji će umjesto odlaska izabrati ostanak i time sačinjavati naredne generacije bosanskohercegovačkog društva jer će u suprotnom za nekoliko godina naša zemlja uistinu postati “zemlja staraca”.
U Federaciji Bosne i Hercegovine prosječna neto plata iznosi oko 1000KM, dok prosječna penzija iznosi oko 428KM, a potrošačka korpa koju je izračunao Savez samostalnih sindikata BiH je 2070 KM. Na području Republike Srpske, prema podacima Saveza samostalnih sindikata BiH nije ništa bolja situacija, prosječna plata iznosi oko 1020KM, potrošačka korpa 1928KM, dok su prosječne penzije na ovom području oko 405KM.
Tokom prethodnog perioda, najveće poskupljenje primjetno je kod naftnih darivata, jestivog ulja, voća, povrća, mesa, i mnogih drugih životnih namirnica, iako u razvijenijim zemljama svjedočimo poskupljenju artikala koji označavaju luksuz, ali ne i primarne potrepštine. Prema mišljenju mnogih stručnjaka mali broj ljudi može kupiti sve neophodno za život pa se u pitanje dovodi održivost porodice i ekzistencija. Naša zemlja uvozi izrazito veliki procenat strane robe, umjesto da raznim novčanim podsticajima građanima pruži priliku za domaću proizvodnju. Apsurdno je da Bosna i Hercegovina koja je prepuna prirodnih bogatstava i izvora uvozi čak i pitku vodu sa stranog tržišta. Kome to ide u prilog i ko tu zapravo profitira? Mnogi od nas, kada je potrošnja u pitanju, biraju samo ono što je neophodno za preživljavanje.
Socijalna (ne)pravda rezultira i političkim manipulacijama. Već godinama državni funkcioneri zastrašuju stanovništvo međusobnim diskusijama, prijetnjama, malverzacijama i medijskim spletkarenjima kako bi zaplašili bh stanovništvo pričama o mogućim nemirima. Sve to dovodi do porazne činjenice da društvo zbog straha od nemira prihvata sve ono što mu se servira. Običan građanin na socijalnu nepravdu zatvara oči jer je kao pojedinac nemoćan da se suprotstavi dugogodišnjem sistemu.
Mnogi od nas se pribojavaju suprotstaviti poslodavcu čak i kada naprimjer dobijemo manju platu nego što zaradimo jer je bolji bilo kakav posao od nezaposlenosti. Također mnogi prihvataju poslove ispod vlastitih kvalifikacija kako bi preživjeli. Sistem, nažalost, ne nudi sigurnost običnom čovjeku.
Posebna kategorija jeste rodna (ne)ravnopravnost. Muškarci i žene u Bosni i Hercegovini u mnogim firmama na istim pozicijama i dalje imaju različita primanja. Žene uglavnom imaju manje plate iako je nekada opseg njihovih obaveza znatno veći, također su prinuđene na neprestano dokazivanje o vlastitom poslovnom kvalitetu kako bi izgradile integritet u poslovnoj zajednici.
Naša zemlja predugo je u tranziciji, mnogo brže se sklapaju odluke o poskupljenju, promjenama koje ne idu u prilog običnom građaninu nego odluke o rekonstrukciji zastarjelih I nefunkcionalnih sistema.
Mnogi politički lideri državni kapital doživljavaju kao vlastitu svojinu, umjesto u služni države i građana djeluju u svrhu vlastitih interesa što nikako ne dovodi do progresa u zajednici nego njihovog ličnog bogaćenja.
Socijalna (ne)pravda vidna je i na primjerima raznovrsnih ekonomskih ali i drugih afera. Kada običan građanin počini određeni zločin odmah uslijedi sankcija ili kazna ovisno o ozbiljnosti zločina, dok osobe poznate kao javni moćnici ne odgovaraju adekvatno za pronevjere ogromnih količina novca, nezakonita poslovanja, ilegalne nabavke, nezakonito sticanje diploma i raznih drugih kvalifikacija koje suštinski ne posjeduju. Organi za sprovođenje zakona u tom slučaju vode dugotrajne istrage laički nerazjašnjene koje kasnije budu i zaboravljene. To je samo jedan od razloga zbog kojih građani ne vjeruju institucijama. Činjenica da svaki pojedinac bez obzira na socijalni status te moć koju posjeduje ne odgovara jednako pred zakonom ne uklapa se u definiciju socijalne pravde koju zagovaramo.
Bosanskohercegovačko društvo svakodnevno posmatra kako je pljačkano, dovedeno do ruba egzistencije, poniženo i obmanjeno ali to ne može pravilno procesuirati zbog vjerovanja da će jednoga dana ipak biti bolje. Valjda je vjera jedino što nam preostaje. Smatramo da stvari trebaju da se odvijaju upravo onako kako su određeni “stručnjaci” prezentirali i da će jednog dana doći neko ko će nas poput junaka u animiranih filmovima spasiti od siromaštva, bijede I kolektivnog propadanja.
Javna tajna je i korupcija u zdravstvenim institucijama, svi smo ponekad svjedočili tome ali rijetko ko o tome javno govori, a kamoli da oštro kritizira i procesuira pojedince tog ogromnog lanca i dovede do poboljšanja. Ukoliko imaš rođaka, prijatelja ili poznanika te ga obraduješ određenim vidom dara naravno da će medicinsko osoblje prema tebi biti blago i uljudno, ukoliko nisi u mogućnosti pokazati određeni vid zahvale termine za pregled čekaš i po šest, devet ili čak dvanaest mjeseci.
Lice socijalne pravde u bosanskohercegovačkom društvu i dalje nije vidljivo. Bezbroj je I drugih problema koji uništavaju običnog čovjeka ali osnovna polazna tačka progresa moraju biti mladi ljudi, zdravstveni sistem te ekonomsko i privredno poboljšanje.
